Egipat. Obećana zemlja svih orijentalnih plesača. Za mene, povjesničara, Egipat je prepun starih stvari, pa je time dupla obećana zemlja. Iako se pitanjima žena i rodne povijesti nikad nisam voljela baviti, redovito bih završila u jednoj takvoj temi, pa se tako i sada, još jednom, bacam u povijesnu žensku temu, žene Novog kraljevstva. Primarno, riječ je o dvjema egipatskim kraljicama, Hatšepsut i Nefertiti, koje su, svaka u svojem vremenu, imale značajan utjecaj na politička i društvena zbivanja u Egiptu, samim time postavljajući presedan za percepciju uloge i položaja žena u starim društvima.
Kontekst egipatske povijesti
Egipatska se povijest dijeli na 10 razdoblja:
- Preddinastičko razdoblje (5300.-3000. g. pr. Kr.)
- Ranodinastičko razdoblje (3200.-3000.g. pr. Kr./3200.-2686.g. pr. Kr.)
- Staro kraljevstvo (2670.-2150.g. pr. Kr.)
- Prvo međurazdoblje
- Srednje kraljevstvo (2100.-1750. g. pr. Kr.)
- Drugo međurazdoblje
- Novo kraljevstvo (1550.-1069. g. pr. Kr.)
- Treće međurazdoblje (1069.-664.g. pr.Kr.)
- Kasno razdoblje (664.-332.g. pr.Kr.)
- Grčko-rimsko razdoblje (Ptolemejsko, 332.-30. g. pr. Kr.)
Podjela na razdoblja novijeg je datuma; egipatska se povijest u Manetovoj kronici, koja je polazišni izvor za podatke o faraonima, dijeli na dinastije, njih trideset. Također, sva su datiranja okvirna, budući da je nemoguće potpuno precizno datirati određeno razdoblje, stoga se za svaku dataciju treba dopustiti odstupanje od nekoliko desetljeća, do nekoliko stoljeća.
Početak egipatske civilizacije može se smjestiti otprilike u 6. tisućljeće prije Krista, dakle, oko 5000.g.pr.Kr. Tada je, naime, došlo do naseljavanja plemena duž Nila. Institucija faraona, egipatskih vladara, izrasla je iz plemenskih zajednica, odnosno, biranja plemenskog vođe radi održavanja reda u zajednici. U razdoblju prije početka faraonske vlasti, Egipat je bio podijeljen na Donji i Gornji-Donji Egipat jest onaj oko delte Nila, dakle, sjeverni dio zemlje, dok je Gornji Egipat južni dio, prema današnjem Sudanu. Gornji i Donji Egipat bili su „odvojene“ zemlje, svaka sa svojim urbanim središtem, vladarom i kraljevskim insignijama.
Dinastička povijest Egipta, literatura je uglavnom složna, počinje u 4. tisućljeću prije Krista, oko 3200. ili 3100. g. pr. Kr., nakon što je Narmer, kralj Gornjeg Egipta, osvojio Donji Egipat i ujedinio zemlju. Prema nekim autorima, s njegovim je nasljednikom utemeljena prva egipatska dinastija, te se od tada faraoni krune, između ostalih, i krunama Gornjeg i Donjeg Egipta.

(Narmerova pločica/paleta; izvor: https://smarthistory.org/palette-of-king-narmer/)
Staro kraljevstvo jest razdoblje piramida, dok je prvo međurazdoblje period o kojem nema mnogo podataka; međurazdoblja u egipatskoj povijesti općenito su razdoblja o kojima su arheološki i drugi izvori vrlo oskudni, te je prihvaćeno tumačenje da su to razdoblja različitih političkih, društvenih, ekonomskih, čak i klimatskih previranja.
Novo kraljevstvo svakako je jedno od najpoznatijih razdoblja egipatske povijesti, vrijeme Nefertiti, Tutankamona i Ramzesa II, razdoblje gradnje hramova u Karnaku, Luxoru, Abu Simbelu, i dobrog dijela grobnica Doline kraljeva. Upravo su Novo kraljevstvo i dvije kraljice toga razdoblja u fokusu ovoga teksta. Novo kraljevstvo predstavlja obnovljenu egipatsku državu, koja se uzdigla pod osamnaestom dinastijom sredinom 16. st. pr. Kr., nakon Drugog međurazdoblja, koje je obilježila vladavina Hiksa, plemena koje je sredinom 17.st.pr.Kr. osvojilo teritorij Egipta. Novo kraljevstvo predstavlja vrhunac političke, gospodarske i kulturne moći Egipta, u kojem su obnovljene trgovačke veze s Nubijom, Fenikijom i Palestinom, proširene su granice države sve do Eufrata, a faraoni su ponovno dobili božanske atribute. Upravo je osamnaesta dinastija dinastija nekih od najpoznatijih faraona, poput Tutankamona i Ramzesa II., te Hatšepsut i Nefertiti.
Hatšepsut

(izvor: Wikipedia-https://en.wikipedia.org/wiki/Hatshepsut)
Hatšepsut je zapravo bila treća žena koja je samostalno vladala Egiptom: prije nje, to su bile kraljice Nitokris i Sobeknofrure, međutim, one su Egiptom vladale vrlo kratko, u razdobljima previranja. Hatšepsut je Egiptom vladala dvadesetak godina, u razdoblju relativnog prosperiteta i političkog i socijalnog mira. Ipak, Hatšepsut je najpoznatija i najposebnija egipatska kraljica zbog činjenice da se proglasila faraonom, što je bio presedan u egipatskoj povijesti.
Hatšepsut je rođena kao kći faraona Tutmozisa I. i njegove supruge, kraljice Ahmes. Ovaj je par imao i sina Anenemesa, koji je po tradiciji kao muški nasljednik imao pravo na egipastko prijestolje, međutim, on vrlo rano umire. Budući da je bila faraonova kći, Hatšepsut je dobila i vrhunsku naobrazbu: dvorski ju je pisar rano naučio čitati i pisati hijeroglife, ali ona, smatrajući da kao žena nikada neće sjesti na prijestolje, nije tu naobrazbu smatrala nužnom.
Tutmozis I. nije imao sina sa svojom glavnom suprugom Ahmes, međutim jedna od njegovih inoča podarila mu je muškog nasljednika, Tutmozisa II. Negdje oko 1493.g.pr.Kr. Hatšepsutin polubrat Tutmozis II. postaje i njenim suprugom, što je bila uobičajena praksa u egipatskim vladarskim obiteljima kako bi se očuvala čistoća kraljevske krvi.Udajom za Tutmozisa II. Hatšepsut je stekla titulu Velike kraljevske supruge, što je njezinu sinu jamčilo direktno pravo na prijestolje, a njoj je davalo ovlasti koje su bile gotovo jednake onima faraona.
Nema pouzdanih podataka o trajanju vladavine Tutmozisa II. Procjene se kreću između tri i trinaest godina. Ipak, vjeruje se je da je Hatšepsut tijekom cijele njegove vladavine imala velik utjecaj na njega, a postoje i pretpostavke da se druge ili treće godine njegove vladavine proglasila kraljicom sa svim ovlastima.
Tutmozis II. i Hatšepsut nisu imali sina; imali su kći Neferure, iako neki povjesničari čak nagađaju da ona nije bila njegova kći, već kći Hatšepsutina savjetnika i navodnog ljubavnika Senenmuta. Kako nisu imali muškog potomstva, Tutmozis II. oženio je pučanku Izidu koja mu je rodila sina, Tutmozisa III., koji nakon očeve smrti formalno postao nasljednik egipatske krune. Međutim, zbog njegove mladosti nije se smatralo da je sposoban preuzeti dužnosti faraona te njegova pomajka Hatšepsut postaje regentica, vladajući Egiptom u ime maloljetnog posinka. Istovremeno je njezina kći Neferure preuzela obaveze koje je Hatšepsut imala kao faraonova supruga. Nakon što se otprilike sedme godine vladavine Tutmozisa III. proglasila faraonom, Hatšepsut preuzima nove titule: Maat-ka-re Hatšepsut-Istina je duša Ra, Khnemetamun Hatšepsut-Ona koji prigrljuje Amona, prva među ženama i onu Horusa Wosrethkana-Kralja Gornjeg i Donjeg Egipta.
Iako je Tutmozis III. formalno bio egipatski faraon, kraljevski je dvor prepoznavao Hatšepsut kao faraona na prijestolju sve do njezine smrti, iako je još uvijek nejasno zašto joj se dvor nije usprotivio. Međutim, postoje problemi i s preciznom datacijom njene vladavine. Prema Manetu, njezina je vladavina trajala dvadeset i dvije godine. Međutim, u jednom trenutku povijesti, otprilike nakon dvadesete godine vladavine, svi podaci o Hatšepsut nestaju i njoj se u potpunosti gubi trag. Upravo je taj nedostatak podataka glavna prepreka ispravnom datiranju njene vladavine, a poteškoće predstavlja i nemogućnost preciznog datiranja i određivanja duljine vladavina Tutmozisa I. i Tutmozisa II.

(Prikaz ekspedicije u Punt, izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Hatshepsut)
Hatšepsut se, kao žena na najmoćnijem položaju u snažnoj državi, morala se nositi s nizom prepreka i pronaći način da opravda svoju vladavinu ne samo pred narodom, već i pred svećenstvom i cjelokupnim kraljevskim dvorom. Kako bi osigurala legitimnost svojeg položaja, koristila se dvama sredstvima. Prvi je bio naglašavanje srodnosti s Tutmozisom I., naročito isticanje milosti koju je uživala kod popularnog vladara. Naime, tvrdila je da je otac izabrao upravo nju kao svog nasljednika. U njezinom su hramu urezane riječi Khnuma, božanskog lončara koji je izradio oblike bogova: „ Učinit ću te prvom među svim živim bićima, ustat ćeš kao kralj Gornjeg i Donjeg Egipta, kao što je tvoj otac Amon, koji te voli, naredio.“ Druga je njezina tvrdnja tipično sredstvo faraona korišteno stoljećima prije i stoljećima nakon njezine vladavine, a to je tvrdnja da potječe od bogova, od vrhovnog egipatskog božanstva, boga Amona. Na zidovima njezine grobnice urezan je detaljan tekst koji opisuje noć u kojoj je tebanski bog Amon Ra prišao kraljici Ahmes u liku Tutmozisa I: Amon je preuzeo obličje plemenitog kralja Tutmozisa i pronašao kraljicu kako spava u svojim odajama. Kad su ugodni mirisi najavili njegovu prisutnost, ona se probudila. Darovao joj je svoje srce i razotkrio se u svojoj božanskoj veličanstvenosti. Dok joj je prilazio, kraljica je zaplakala od radosti gledajući njegovu snagu i ljepotu i dala mu svoju ljubav…”
Ovakva je propaganda ostvarila prvobitnu namjeru i Hatšepsut je narod i dvor prepoznavao kao legitimnu vladaricu. Ipak, njezin je posinak Tutmozis III., egipatski faraon na papiru, kako je odrastao, počeo je razvijati mržnju prema pomajci, a prije svega prema njenom savjetniku Senenmutu. Senenmut je rođen u skromnoj obitelji u Armantu, a tijekom svog života uzdigao se do pozicije kraljičina glasnogovornika, te nadglednika građevinskih projekata u ime boga Amona. Naime, u kasnijim godinama svoje vladavine, Hatšepsut je dala podići nekoliko obeliska u Amonovu hramu u Karnaku, a Senenmut je nadgledao njihov prijenos i podizanje, kao i izgradnju posmrtnog hrama u Deir el-Bahriju.

(Hatšepsutin hram u Deir el-Bahriju, izvor:http://www.ancient-egypt.info/2013/09/the-mortuary-temple-of-hatshepsut-deir.html)
Na području vanjskopolitičkog djelovanja Hatšepsut je provodila miroljubivu politiku, pri čemu je najznačajniji i najpoznatiji događaj ekspedicija u Punt, zemlju vjerojatno na području današnje Somalije, oko 1475. g. pr. Kr., odakle su u Egipat dopremljeni začini, bjelokost, ebanovina, zlato, tamjan i brojna druga luksuzna roba. Također, značajna su i njezina graditeljska postignuća: uz obeliske u Karnaku, sagradila je i veličanstveni hram s terasama u Deir el-Bahriju i hram u Djeser Djeseru, sagrađen na mjestu još starijeg hrama Mentuhotepa I. iz 11. dinastije.
Ne zna se pouzdano što se dogodilo sa Hatšepsut; kao i za cijelo ovo razdoblje, postoji premalo podataka i puno pretpostavki o njezinoj sudbini. Ona najočitija jest da je umrla negdje u dvadesetoj godini svoje vladavine, a vlast u državi preuzima Tutmozis III. Međutim, ne smije se isključiti ni mogućnost da je Tutmozis III, prepun mržnje prema pomajci koja mu je otela prijestolje i željan vlasti, ubio Hatšepsut i preuzeo prijestolje. U prilog ovoj tezi ide činjenica da su svi likovi s prikazima Hatšepsut u hramovima uništeni, a njezini obelisci srušeni.
Žene Novog kraljevstva
Činjenica da je Hatšepsut bila prva žena faraon na egipatskom prijestolju tijekom dva desetljeća, te da njena vladavina nije bila obilježena vanjsko i unutarnjopolitičkim nemirima, dovodi do pitanja kakav je bio odnos egipatskog društva prema ženama uopće, te koliko Hatšepsutin, a kasnije i Nefertitin povlašteni položaj i utjecaj odražavaju stvarno stanje žena u staroegipatskom društvu.
Egipatsko je društvo iznimka većini starih civilizacija: žene su u Egiptu imale jednaka prava kao u muškarci. Uživale su jednaka ekonomska i zakonska prava, barem u teoriji, a taj je koncept moguće pronaći u brojnim egipatskim rukopisima te umjetnosti. Razlike u zakonskim pravima bazirale su se na razlikama u društvenom statusu-nisu bile rodno uvjetovane. Prava egipatskih žena odnosila su se na gotova sva pravno definirana područja egipatske civilizacije. Žene su mogle posjedovati, upravljati i prodavati privatno vlasništvo, što je uključivalo robove, zemlju, prijenosna dobra, sluge, stoku i novac. Mogle su postizati zakonske nagodbe, zaključiti bilo kakav pravni dogovor, izvršavati odluke oporuka, osloboditi robove, posvajati. Mogle su podnijeti i tužbu. Bar u teoriji.
Žene su bile isključene iz birokratske strukture; dječaci su bili ti koji su išli u školu i bili poticani da postanu pisari, a budući da za žene nije postojala mogućnost zapošljavanja u dvorskim pisarskim službama, nije bilo ni potrebe da ih se nauči čitati i pisati. Ipak, to ne znači da nije bilo žena koje su znale čitati i pisati, iako za to nema čvrstih dokaza.
Egipatska je žena mogla steći privatno vlasništvo na nekoliko načina. Mogla ga je dobiti u nasljedstvo, kupiti novcem koje je zaradila radom. Žena je imala pravo na jednu trećinu svog vlasništva stečenog u braku. Sva njena imovina (miraz) koji je donijela u brak, ostajao je njezin, iako je suprug često imao potpuno slobodu korištenja, a u slučaju razvoda, sve joj je moralo biti vraćeno. U slučaju suprugove smrti, žena je naslijeđivala trećinu zajedničke imovine, dok se preostali dio ravnopravno dijelio njihovoj djeci, te braći i sestrama pokojnika.
Brak je u starom Egiptu bio glavna sastavnica svakodnevice; gotovo da je bilo nepisano pravilo oženiti se. Djevojke su se smatrale podobnima za udaju nakon prve menstruacije, dakle oko četrnaeste godine života. Sklapanje braka nije zahtijevalo nikakav pravni ili religijski obred: žena se smatrala udanom onog trenutka kad je iz roditeljske kuće preselila u suprugovu. Suprug nije postajao ženin pravni skrbnik: ona je zadržavala svoju neovisnost i mogla je slobodno upravljati svojim vlasništvom, iako je suprug uglavnom vodio brigu o zajedničkom vlasništvu. Razvodi su bili privatna stvar; za njih također nije postojala posebna pravna ili religijska praksa. Brak se smatrao razvedenim kad se žena odselila od supruga i vratila roditeljima, ponijevši sa sobom svu svoju imovinu koju je donijela u brak.
Na pitanje da li je ženama trebala dozvola za brak još uvijek nema pouzdanog odgovora. Pronađen je dokument iz vremena 27. dinastije, ali on opisuje događaj iz razdoblja 26. dinastije. Na tom se dokumentu nalazi zapis o susretu Amonovog svećenika Horwedje s Padiasetom. Svećenik je zatražio Padiasetovu kći za ženu, ali on mu je odgovorio da joj još nije vrijeme za udaju. Ipak, taj je zapis izolirani slučaj iz kojeg je nemoguće sa sigurnošću zaključiti jesu li očevi morali dati dopuštenje za kćerinu udaju.
Što se tiče ženskih obaveza u kući, one su imale titulu gospodarica kuće, a neke od uobičajenih ženskih dnevnih zadaća bile su: dvaput dnevno donosile su vodu i punile goleme glinene posude ispred vrata, izrađivale su odjeću od lanenih vlakana, pomagale u proizvodnji vina i piva. Na polju žene nikad nisu radile s oštricama: njihova je zadaća bila skupljanje palog zrnja. Neke žene su bile i profesionalne narikače, koje su se zapošljavale kako bi vodile pogrebnu povorku. Njima se plaćalo da što glasnije zavijaju i posipaju glavu pepelom. Iza njih je slijedila povorka službenika i obitelji. Kraljevske su žene uglavnom bile uključene u rituale, ali i tamo su glavnu ulogu vodili muškarci. U Novom kraljevstvu kraljice koje su nosile titulu „Amonove božanske supruge“ imale su vlastiti izvor prihoda i određenu količinu samostalnosti.
NEFERTITI

(izvor: http://www.biography.com/people/nefertiti-9421166#synopsis)
Hatšepsut je bez sumnje bila najjača žena u povijesti Egipta, ali stoljeće nakon nje pojavila se još jedna žena koja je imala iznenađujuć utjecaj na egipatsku politiku. Bila je to kraljica Nefertiti, supruga faraona Amenofisa IV., kasnije poznatog kao Ehnaton, koji je vladao sredinom 14. st. pr. Kr. Iako je vladala samo dvanaest godina, bila je jedna od najutjecajnijih kraljica koje je Egipat poznavao. Kao kraljica, preuzimala je važne uloge i prikazivala se onako kako su se prikazivali samo egipatski faraoni: primjerice, često su je prikazivali s faraonskom krunom ili u bitci kako poražava neprijatelje, a Ehnaton ju je toliko cijenio da joj je čak dopustio da bude svećenica u ritualima i prinosi žrtve Atonu.
Njezino se ime prevodi kao „prelijepa je stigla“. O njezinome se podrijetlu i djetinjstvu ništa ne zna, ali najizvjesnije jest da nije bila kraljevskog roda jer se kao njezin otac često spominje vojni vezir Aj, koji je kasnije i postao faraon. Neki povjesničari smatraju da je kraljica Tij (Tej), majka Amenofisa IV. bila i njena majka, a postoje i pretpostavke da je Aj bio Tijin brat, po čemu bi Nefertiti bila sestra ili neka daljnja rođakinja Amenofisa IV. Postoje pretpostavke da je čak potjecala od kraljice Ahmos-Nefertari, iako Nefertiti nikad nije imala titulu Amonove božanske supruge. Sigurno je jedino da Nefertiti nije bila nasljednica po direktnoj dinastičkoj liniji.
Nefertiti je bila glavna supruga Amenofisa IV., ali kao što je to bio i običaj u egipatskoj kraljevskoj obitelji, nije bila njegova jedina supruga. Ipak, njegove druge žene, između ostalog i Kija, Tutankamonova majka, nikad se ne pojavljuju na reljefima u hramovima: na tim je prikazima uvijek i samo Nefertiti, iz čega se može naslutiti koliku je ona važnost imala za Ehnatona. Općenito, česti su prikazi kraljevskog para i njihove obiteljske idile: vjerojatno je najpoznatiji reljef koji prikazuje Ehnatona i Nefertiti i njihove tri kćeri, kako ih obasjavaju Atonove zrake.
Amenofis IV. i Nefertiti živjeli su u neobičnim okolnostima za Egipat, okolnostima koje su sami stvorili. Naime, upravo je Nefertiti pomogla Amenofisu IV. da ukine egipatski politeizam i uspostavi monoteističku religiju, vjeru u sunčanog boga Atona. Nova je religija temeljito preobrazila egipatsko društvo: Teba je izgubila stoljetnu ulogu prijestolnice egipatske države, a novo sjedište postaje Akhetaten, današnji Tell el Amarna. Nefertiti u skladu s novom religijom mijenja ime u Neferneferuaten,a njezin primjer slijedi i faraon, koji uzima ime Ehnaton.
U novoj je religiji Nefertiti imala ulogu svećenice: brojni su prikazi na kojima ona prinosi žrtvu Atonu. Naime, u toj monoteističkoj religiji kraljevski je par bio tzv. „prvi par“: oni su prinosili žrtve Atonu i samo je kroz njih snaga Atonova blagoslova mogla doći do izražaja: pučanstvo je, kako bi primilo blagoslov, moralo štovati kraljevski par.

(izvor: http://www.usu.edu/markdamen/1320hist&civ/chapters/10akhen.htm)
Zanimljivo jest da su Ehnatonu žene bile izuzetno važne: ne postoji niti jedan vladar i osnivač religije koji je ženama davao tako važne uloge kao što je to radio Ehnaton. Imao je nekoliko žena: svaka od njih imala je svoje „utočište“, najčešće s bujnom vegetacijom i brojnim bazenima, čime se naglašavala važnost kraljevskih supruga. Ipak, samo je Nefertitin lik dao urezati na sva četiri ugla svoga sarkofaga i upravo je ona pružala zaštitu njegovoj mumiji, što je inače bila uloga ženskih božanstava Izide, Neftis, Selket i Neit.
Kada se govori o ženama u Ehnatonovu životu, važno je spomenuti i njegovu majku, kraljicu Tij, koja je vjerojatno imala velik utjecaj na život kraljevskoga para. Ona je kao žena mudrac imala poseban položaj na dvoru: njezini su prikazi takvi da ne pokazuju samo njezinu dob, već i mudrost i životno iskustvo. Pretpostavlja se da Nefertitini prikazi na kojima su vidljivi znakovi starenja znače da je ona nakon Tijine smrti preuzela njezinu ulogu.
Oko 1335.g. pr. Kr. Nefertiti nestaje iz egipatskih spisa: prvo se smatralo da je pala u nemilost, ali se zapravo radilo o zamjeni identiteta. Naime, vjeruje se da je Ehnatonova supruga Kija, nakon što mu je rodila Tutankamona i moguće još jednu kći, postala previše moćna i počela ugrožavati Nefertitin položaj te je Nefertiti bila uzrok Kijina pada u kraljevu nemilost. Moguće jest da je Nefertiti umrla u dobi od trideset godina, ali i tu postoje brojne kontroverze: nakon njezina nestanka, Ehnaton je imenovao suvladara. Neki pretpostavljaju da je taj suvladar bila upravo Nefertiti, slijedeći liniju žena na egipatskom prijestolju, kao što su to bile Sobkneferu i Hatšepsut, a druga je teorija da su postojala dva suvladara, Nefertiti pod imenom Neferuneferuaton i Ehnatonov sin Semenkare, a oboje su uzeli novo ime, Ankhkheperure.
Postavlja se pitanje zašto je Ehnaton davao toliko ovlasti svojoj glavnoj supruzi. Neki povjesničari smatraju da je rođen s određenim genetskim deformacijama koje su mu onemogućavale ispunjavanje vladarskih dužnosti: primjerice, vjeruje se da je imao loš vid, te je zbog tih i sličnih problema povjerio Nefertiti izvršavanje nekih dužnosti. Taj je zaključak izveden na temelju brojnih reljefnih prikaza Ehnatona, ali pritom treba biti oprezan jer je umjetnost razdoblja Amarna idealistička i svi su se likovi na reljefima prikazivali više ili manje jednako.
Zbog nedovoljno podataka i izvora, teško je sa sigurnošću rekonstruirati sve aspekte društvenog i političkog života Novoga kraljevstva, samim time i realno stanje i položaj žena. Međutim, specifičan položaj ovih dviju vladarica, kao i oni postojeći podaci o položaju žena, upućuju na zaključak da su društveni mehanizmi starog Egipta, barem u razdoblju Novog kraljevstva, funkcionirali drugačije nego u ostatku starog svijeta.Žene su bile relativno ravnopravne muškarcima u gotovo svim vidovima javnog života. Jednako kao i muškarci mogle su posjedovati privatno vlasništvo i njime slobodno raspolagati. U braku su zadržavale svoju imovinu, koja im je u slučaju razvoda morala u cijelosti biti vraćena.Naravno, postojala su ograničenja, primjerice, žene nisu mogle biti zaposlene kao dvorski pisari, ali već i sama spoznaja da su mogle raspolagati privatnim vlasništvom dokazuje da nisu bile potlačene pratilje svojih supruga, već su ih priznavali punopravnim članovima društva, status koji žene danas imaju nešto više od šezdesetak godina.
Lajkaj ovo:
Sviđa mi se Učitavanje...