Stil i karakter

Odjednom se zaredalo nekoliko plesnih stvari koje treba isplanirati/odraditi, što je, naravno, automatski poticaj na razmišljanje. I to ne samo o prizemnim stvarima, kao što su kostim, koreografija i potrebne modifikacije istih s obzirom na prostor u kojem ću plesati, nego i za propitivanja o apstraktnijim stvarima, kao što  su  individualni plesni stil i izričaj. 🙂

            U svjetlu održanog Oriental Fusion Stars festivala, za koji sam, sasvim nesvjesno i slučajno, složila drugu po redu lebdeću i sanjivu koreografiju na sanjivu i isključivo melodijsku glazbu, i nakon što su mi je nekoliko ljudi ukazalo na tu sličnost, počela sam se pitati jesam li ja to odjednom iskovala vlastiti stil, i kako se osjećam po tom pitanju.

            O nečem sam sličnom već pisala i razmišljala, međutim, ovaj put želim ukazati na neke nove aspekte, koji su mi odjednom upali u fokus.

            Ako govorimo o glazbi i stilu orijentalnog plesa u kojem se najbolje osjećam, onda je to klasika, eventualno golden age, ako je neka tragična glazba i tekst u pitanju. Uvijek kad je tragedija u pitanju, uhvatim se toga kao pit bull. Ne odstupam previše od svojih glazbenih i izričajnih preferenci, jer smatram da na taj način najbolje mogu plesati, i u tehničkom, i u emocionalnom smislu. Svatko tko ima solidnu tehniku može otplesati više-manje svaku koreografiju, međutim, ako se ne može povezati s glazbom, upisati joj vlastito značenje, onda dobijete izvedbu kojoj nedostaje jedna dimenzija.

            Tijekom godina sam prošla cijeli niz stage presence uputa, ponajprije zato jer me, naravno, mučila trema, a i zato jer se nikako nisam mogla natjerati da ne gledam u pod i namontiram si smiješak na lice. Ne samo da sam se tako osjećala bedasto, nego sam tako vjerojatno i izgledala. I zato, stage presence. Danas više ni ne znam koliko sam svih tih informacija znala intuitivno, a koliko sam ih doista pokupila od raznih učitelja i onda, svjesno-nesvjesno, počela primjenjivati. Recimo, jedan od najvrjednijih savjeta je onaj da se koreografija ne uvježbava pred ogledalom, jer gledanje vlastitog odraza tjera osobu na poziranje, umjesto da vodi računa o tome što radi. Tog sam se počela skoro pobožno držati, i od tad sam primijetila priličnu promjenu u svojim nastupima. Neću reći da sam se riješila treme; ona je uvijek tu, pogotovo kad nešto prvi put plešem, nemam pojma što ću na kraju dobiti. Međutim, onaj osjećaj glazbe, koji imam kad sam sama, mogu ga osjetiti i na pozornici.

            E sad, u svom obožavanju klasike, tragedije i melodije, zaključila sam da imam vrlo introspektivan stil. U većini nastupa sam okrenuta unutra; čak sam i prigrlila pod; gledanje u pod za mene je prirodan postupak, i odlučila sam se prestati boriti protiv toga, i uključiti da u dio scene. Naravno da ne blejim tri, četiri ili pet minuta u pod, ali svi znamo da je pogled i smjer pogleda važan element scenskog nastupa, i ja se njime koristim na način koji mi najviše odgovara, te da bude u skladu sa stilskim konceptom koji nastojim prenijeti.

            Eto, kad sam na pozornici, djelomice sam distancirana. Okrenuta sebi. Nije me briga za publiku. Odnosno, ne da me nije briga, već mi je na periferiji interesa, znam da sam tamo jer im nešto želim reći i/ili predstaviti, ali primaran mi cilj nije impresionirati ih. Bez obzira na to što smo svi narcisi, koliko god to ne želimo priznati, što volim stati na pozornicu u nekoj instalaciji od kostima i volim čuti da sam bila odlična/lijepa/nešto treće, bilo to iskreno ili kurtoazija, to nisu isključivi razlozi zašto plešem pred publikom. Radim to zbog sebe, s glazbom koju volim, u kostimima koji mi se sviđaju, neovisno o tome što tko o tome mislio. Kad mi to ne bude više odgovaralo, prestat ću.

            Kad govorimo o izboru stila, vjerujem da on nije do kraja proizvoljan, već da jednim dijelom ovisi i o vašem karakteru. Strukturi ličnosti. Evo, primjera radi, ja sam introvert. Prema Myers-Briggs testu ličnosti, ja sam INTJ. Neću objasniti što to točno znači, riješite test, prilično je precizan. 😉 A ako ste slučajno bili na kojoj radionici Keti Sharif, i tamo ste mogli čuti koliko je karakter bitno sredstvo komunikacije u plesu, doduše, iz druge perspektive, ali poanta je ista. Čini mi se da je ta karakterna matematika utjecala na način na koji plešem više nego što sam planirala. To naravno ne znači da ne mogu ništa drugo; mogu ja i putovati po pozornici, i plesati drum solo, što god hoćete, pod uvjetom da osjetim glazbu. Nije da ne vidim sebe u različitim ulogama i različitoj glazbi, nečem malo življem, s više perkusija, ali s tim se mučim više nego s orkestralnim stvarima, treba mi više vremena za pripremu, što često dođe do toga da mi se dotična glazba zgadi, i nakon što odradim točku, treba proći prilično vremena prije no što sam ponovno u stanju čuti pjesmu.

            Ne zagovaram slijepo držanje jednog te istog; u nekom trenutku to dosadi. Treba isprobati što više stvari, makar otići na radionicu i naučiti koreografiju u stilu koji vam dotad nikad ne bi pao na pamet, čisto da probate, uopće vidite odgovara li vam možda još nešto. Samo želim ukazati da nema ništa loše u tome da si date za pravo da vam jedna specifična stvar odgovara, da ste tu doma. Na tome se gradi imidž, ali i izvrsnost.