“Tretman” žena i plesačica

Ovaj je tekst trebao biti objavljen još prošli tjedan, i to s potpuno drugom temom. Međutim, u zujanju po Facebooku naišla sam temu koja periodično iskoči, ali generalno, nitko ništa zapravo ne može poduzeti, pa sam se osjetila ponukanom sabrati vlastite misli i iskustva.

Dakle, o čemu se radi? Jednu plesačicu verbalno na Facebooku maltretira muškarac koji zahtijeva da odgovori na njegove upite o njegovom fizičkom izgledu, a nakon njenog ignoriranja, počinje ju vrijeđati. Za ovu konkretnu situaciju znam zahvaljujući svojim prijateljima, čije reakcije iskaču na mom feedu, inače bi mi ovo prošlo potpuno nezapaženo, a riječ je o nečem gotovo pa integrativnom za žensku (orijentalnu) plesačku populaciju.

Kako vas (muška) publika tretira? Moram se unaprijed ispričati ako se koji normalni muškarac nađe uvrijeđenim, doista mi nije cilj generalizirati i generalno etiketirati, ima muškaraca koji su civilizirani i neopterećeni latentnom mizoginijom, međutim, činjenica jest da plesačice najčešće u nekoj formi maltretiraju muškarci.

Tretman koji plesačice dobivaju od muškaraca varira. Nebrojeno sam se puta našla u situaciji da su muškarci imali neki blesav komentar kad bi saznali što ja to plešem, od klasičnog: a je li to ono oko šipke, i varijacije na temu mahanja stražnjicom, pa preko demonstracija, i pitanja: a da nam pokažeš nešto?

Nakon svih ovih godina plesanja, muške komentare o orijentalnom plesu, posebno one koji naginju infantilnosti, ne doživljavam, djelomice zato što znam da je dobar dio njih dobronamjeran. OK, možda dobronamjeran nije točan izraz, ali znam da u njima nema ništa loše, zlokobno ili da sliči maltretiranju, već je jednostavno riječ o automatskom muškom komentaru, koji jednim dijelom ima veze s njihovom biokemijom, a manje je prisutan kulturološki segment više ili manje prikrivene mizoginije.

Međutim.

Olako otpisujem svaku opasku, zato jer jednostavno nemam energije baviti se njome na bilo kojoj mentalnoj razini. Ne da mi se analizirati njene kulturološke rodne implikacije, ne da mi se vikati na onog koji se usudio nešto reći, jer ne vidim smisao u litaniji o umjetnosti koja je orijentalni ples. Ne razmišljam u pretjerano romantičnim terminima o plesu niti imam potrebu na taj se način izražavati. Uvijek mi je na pameti samo to da je orijentalni ples težak kad s njim počinjete. Težak je svaki put kad pokušavate uvježbati nešto novo. Težak je kad dva dijela tijela moraju raditi u suprotnim smjerovima. Teško je kad odlučite odraditi Flow Drills Zoe Jakes, jer sve pokrete kao znate. I zato najčešće kažem: dođi pa probaj. Jer realno, svatko tko je probao plesati orijentalni, uključujući i mene, je naglo promijenio percepciju o fizičkoj zahtjevnosti forme nakon što je probao.

Ipak, svaki put kad čujem: a jel to ono oko šipke, obuzme me snažna želja da govornika nabijem na tu istu šipku. Vrijeđa me to, omalovažava i kao ženu i kao plesačicu, i zbog onoga što se time implicira o orijentalnom plesu, i plesu oko šipke. Vrijeđa me i svaka muška demonstracija neke varijante hip circlea (treba doduše napomenuti da i žene demonstriraju; one najčešće shimmaju-i to zna udariti živce). Vrijeđa me svaki prijedlog da nešto pokažem.

I dok je s jedne strane lako reći da je riječ o tulavim muškarcima i naučiti ne obazirati se na opaske, istovremeno je nemoguće ne zapitati se što je uvjetovalo takvu reakciju, i je li riječ samo o plesno vezanoj opasci. Iako u svojstvu plesačice nisam, na svu sreću, imala izrazito negativnih iskustava, imala sam ih kao žena. Muškarci su za mnom vikali, trčali, trubili. I ne, ne raste mi ego od toga. Ne sviđa mi se kad mi frajer na cesti kaže da sam zgodna i da želi moj broj. Nije mi se sviđalo ni kad mi je jedan primjerak na semaforu rekao da misli da je upravo našao novu curu. U jednoj drugoj situaciji, dok sam žurila na bus, samo sam produžila kad mi se muškarac obratio, jer ne poznajem ga i zašto da razgovaram, na što je dobacio za mnom da sam primitivka. Oh ironije.

Zahvaljujući dostupnosti informacija, vidimo da je sociokulturni položaj žena samo površno ravnopravan; ispod se nalaze duboko ukorijenjene ideje o ženama kao niže vrijednim, koje su toliko dugotrajne da se nameće pitanje jesu li one samo kulturno uvjetovane, ili je riječ i o nečem iskonskijem.

Ne znam, nažalost, kako razmišljati o nečem ovoliko problematičnom, niti kako se točno nositi sa muškim „ispadima“. Zapravo, nemam jedinstven pristup; svaki put reagiram drugačije, nekad se naljutim, nekad ne reagiram, nekad nađem neku trivijalnu izliku…I pomislim, ako počnem vikati na nekoga zbog neke opaske o orijentalnom plesu, hoću li uopće postići nešto konstruktivno? Hoću li postići nešto konstruktivno iznošenjem kulturološke pozadine orijentalnog plesa, razinu koordinacije i koncentracije, mind-body povezanost koju zahtijeva? Tko zna. Hoću li postići išta konstruktivno ako urlam na idućeg puberteliju koji me u prolazu „okrzne“ po stražnjici? Ili na sljedećeg koji na semaforu ustanovi da sam mu nova cura? Ili ako blokiram sljedećeg koji mi uporno šalje poruke u inbox? Jedna od rijetkih beneficija Facebooka je mogućnost blokiranja, međutim, dalje od toga ne ide. A ne možemo blokirati osobu u realnom svijetu. Međutim, da nešto ne valja s društvom i kulturnim univerzumom u kojem živimo, ne valja. Jer da su stvari posložene suvislo, nijedan muškarac si ne bi uzeo za pravo virtualno ili bilo kako drugačije maltretirati ženu koja ga evidentno ignorira. I iako je sad isplivala priča o plesačici, nije zapravo uopće bitno je li riječ o plesačici ili ne.