Recikliranje

Treba li reciklirati? Ako govorimo o smeću, da. Ako možeš, razvrstaj smeće, ne stvaraj previše smeća, ne puštaj vodu da teče dok pereš zube.

Međutim, ne govorim o smeću. Na pameti mi je recikliranje a) koreografija, i b) kostima.

Krenut ću s kostimima jer su oni jednostavnija tema. Imam li samo ja poriv da kostim masno platim, jednom ga nosim, i onda želim prijeći na sljedeći? I tako u nedogled?

Plesači su čudna bića u tom pogledu. Nikad nemamo dovoljno kostima i uvijek nam treba još jedan, imamo ih nekoliko koji su namijenjeni za jednu specifičnu točku, trošimo goleme količine novca na njih, veselimo im se kao mala djeca, planiranju, biranju materijala, kupovanju kristala, udisanju ljepila dok te iste kristale slažemo po suknji, ili pak prekopavanju i odabira dizajnerskih, ready-made modela.

I platimo ga, proplešemo jednom, i već nam vrag ne da mira. Već trebamo još jedan, jer ovaj je bio za tu jednu točku, ne slaže se s konceptom sljedeće. A realno, tako se ne ponašamo kad je riječ o “normalnoj” odjeći, koja je desetke puta jeftinija od jednog kostima.

Ovo zapravo nije neka mozgalica: ako netko može kupovati i prodavati, kupovati i prodavati, kupovati i prodavati kostime, i tako u nedogled, da ima optimalnu akumulaciju kapitala i ne trpi prevelike troškove, samo naprijed. A ako baš želimo isti kostim nositi godinama i u svakoj točki, nitko nas u tome nikakvom legitimnom mjerom ne može spriječiti.

Međutim, primarno sam počela razmišljati o koreografijama/glazbi. Ironija je da me na razmišljanje potaknuo novi kostim. Jako sam ponosna na sebe jer sam vlastitim naporima uspjela sastaviti kostim kojeg se ne sramim predstaviti javnosti.

Ubila sam 8 metara materijala za njega, a prije toga sam tri godine gledala tu hrpu tkanine i maštala što će ona biti kad naraste. Da skratim priču, što sam zamislila, to sam na kraju i dobila, i ta me spoznaja ispunjava nevjerojatnim zadovoljstvom.

E sad, palo mi je na pamet da bih novu bebu mogla ponijeti u dvoranu i snimiti ga, jer želim vidjeti kako se kreće. A da bih to mogla, treba mi neka glazbena podloga.

Razmišljajući o opcijama, po ne znam koji put sam shvatila da imam prilično ograničen repertoar preferencija. Postoji određen broj stvari koje mi se sviđaju, a nisam ih nikad imala priliku plesati, pa zašto ne bih ovako? Ali onda mi je pala na pamet jedna jako stara stvar, koju koreografski muzem već nekoliko godina. Ta me ideja razveselila, jer dobro poznajem glazbu.  S druge strane, dosta mi je stalno istih stvari i želim/trebam neku, makar minimalnu, promjenu.

Ova situacija je mikrokozmos mog uobičajenog odnosa prema glazbi za ples. S jedne strane, ne volim recikliranje. Potrošim nekoliko mjeseci radeći na koreografiji, otplešem je i već mi je dosta, čim se maknem s pozornice razmišljam koja će biti sljedeća.

I dok ovaj iskoristi-i-odbaci pristup prema glazbi i koreografijama ima svojih kreativnih prednosti, ima i nedostataka. Recimo, prva izvedba bilo čega mi je uvijek najgora; nema veze koliko vremena prije toga utrošim na dotičnu stvar, ta prva je uvijek nekako testna, gdje otkrivam što od zamišljenog mogu izvesti pod tremom, gdje u kojim dijelovima završim na pozornici, koji su pokreti problematični s obzirom na kostim…Doista nema veze koliko sam prije vježbala, pozornica je sasvim drugačiji kontekst. Doma ili u dvorani nije bitno zateturam li u spinovima i skoro razbijem ogledalo; na pozornici ipak moram prilagoditi silinu zamaha jer zaista ne želim pasti i osramotiti se.

I zato je ta prva izvedba kao generalna proba, ako to ima logike. Svakom sljedećom izvedbom ta jedna stvar postaje dotjeranija, jer imam više vremena za pripremu, mogu dotjerati prijelaze, tajming, možda mi na pamet padne neko bolje koreografsko rješenje…Dodatno upoznam glazbu; svakim novim slušanjem otkrijem neku dotad skrivenu ritmičku i melodijsku nijansu, pa se mogu igrati i s tim. Na kraju krajeva, improvizacija s vremenom s ovim pristupom postane lakše, a tijelo je na autopilotu, jer mozak više ne mora razmišljati što ide sljedeće, već mogu jednostavno plesati i biti uvjerljiva.

Prema tome, nisam više potpuni protivnik recikliranja glazbe, jer dugoročno imam više koristi od toga, od štampanja jedne točke za drugom. U konačnici, ako stalno plešete jedno te isto, prije ili kasnije ćete dobiti video kojim ste zadovoljni. 😀

A opet, ima ta jedna stvar koja tako lijepo zvuči, i nema veze što dugo traje i strukturno je komplicirana i što imam relativno malo vremena, jednostavno ne mogu sad propustiti priliku da ju pokažem…I tako u krug. 😛