Kreativna kaljuža i one-trick pony

Zapela sam (ilitiga: I’m stuck). Kreativno, mentalno, u plesnom smislu, sam zapela.

I nemam blagog pojma zašto. Mogu otprilike reći kada se to dogodilo, i možda izmisliti onaj zašto. To bi bilo, jednim dijelom, zato, jer me posljednji kreativni pothvat dotukao; ukupno, pet mjeseci sam kemijala koncept, mozak mi je skoro eksplodirao od kreiranja kostima, mislila sam da ću se ispovraćati ako još jednom vidim Pinterest, pjesmu sam brutalno skratila za četrdeset sekundi jer nisam znala što da radim s tih četrdeset sekundi, (rezanje glazbe je ultimativna linija manjeg otpora), i to svejedno nije bilo naročito olakšanje, jer opet nisam znala što da radim sa zadnjih dvadeset sekundi. Plus, borila sam se sa kroničnim nedostatkom prostora za vježbanjem i gubitkom ravnoteže na svakom trećem koraku. Došla sam do te faze da sam već pred kraj ozbiljno razmišljala da odustanem; jednostavno odustanem, koga briga za nastup, skratit ću si muke. Nisam na kraju, jer sam ili a) mazohist, ili b) potrošila sam previše vremena na cijelu priču da bih to onda, tri tjedna prije kraja, poslala kvragu. Iskreno, ne znam vam dati točan odgovor. Vjerojatno je oboje u pitanju.

Sljedeći nastup trebalo je odraditi jedva mjesec dana kasnije. Nije mi bilo jasno što mi je pobogu došlo, kad me nedavno iskustvo iscijedilo. Taj je ipak bio manje intelektualno poguban, jer sam i tu primijenila liniju manjeg otpora: jedna koreografija s radionice, jedna stara stara. Ništa nova, ništa nova.

Nije to loše; u konačnici, zadnji je tekst bio upravo o prednostima repriziranja. Međutim, u širem kontekstu, nije riječ o tome da nisam imala dovoljno vremena za sklepati koreografiju; ionako sam u posljednje vrijeme izmijenila pristup koreografijama i više ne koreografiram svaku milisekundu, nego nekoliko većih cjelina, kao orijentire, a ostalo ostavljam improvizaciji, jer puno ovisi i o prostoru, veličini pozornice, tremi, itd. itd. Da sam se baš zainatila, mogla sam cjelovečernji program izmisliti.

Ali nisam. Ne mogu. Uopće se ne radi o tome da neću; NE MOGU. Ubija me pomisao na koreografiranje, postavljanje scene, osmišljavanje koncepta. Doista ne želim biti melodramatična, niti volim kad su drugi melodramatični, ali ne mogu objasniti do koje mjere kreativnu/mentalnu blokadu osjećam na fizičkoj razini. Barijeru osjećam kao fizičku, kao realnu, solidnu tvorevinu koja mi stoji negdje u mozgu i koja priječi bilo kakvoj kreativnoj ideji ili misli da probije. Imam osjećaj da imam ideja, imam i želju stvarati, a ne mogu. Ne mogu, ne mogu, ne mogu. Ne mogu deset sekundi koreografirati, a kamoli nešto duže. Glazba me ne inspirira, sve ono na što volim plesati na tom je popisu već godinama, i već mi se gadi, želim nešto novo, a opet, ne znam odakle da počnem s novim, ili nije pretjerano plesno ili nemam energije i inspiracije. I ono najgore, nemam inspiracije za satove. TO je tek tragično; kako bi moje polaznice trebale biti motivirane i kreativne, ako ja to nisam?

Cijela je ta mentalna blokada otišla i na fizičku razinu. Kad pustim glazbu koja me jednom inspirirala, zaključam se u tri, četiri pokreta, jedno raspoloženje. Da to vizualno približim:

https://youtu.be/zS90HSMayoY

https://youtu.be/i_EARS-3wfw

Nije me, isključivo iz logističkih razloga, bilo u dvorani mjesec i pol, i jako mi se plesalo, i imala sam jedan od rijetkih poriva da se i snimim (ispričavam se što na momente ispadam iz kadra), jer niti to volim, niti imam inače dovoljno prostora da cijela stanem u kadar, i još uhvatim odraz.

E sad, primjećujete li lajtmotiv(e)? Evo što ja vidim: glazba je raspoloženjem I-D-E-N-T-I-Č-N-A. Melodija, melankolija, taqsim, introspekcija, uzemljenost. Statika. Ne tjera baš čovjeka da putuje kroz prostor.

Pokreti. Ispada da znam četiri, pet stvari. Mogla bih se izvlačiti na musicality, ali nema svrhe; s ekspresivnošću ili bez nje, sinoć sam bila u prilično nepokretnom raspoloženju. Da se razumijemo, ne mislim da ovo izgleda loše; dosta sam zadovoljna kako je ispalo, bez obzira na cjelokupno raspoloženje i povremeno škripanje parketa, međutim, nisam bila previše, ili do kraja, u glazbi i tome što radim, iz gore navedenih razloga.

Sve u svemu, nisam u pretjerano samopouzdanom raspoloženju. Osjećam se kao one-trick pony. 

Pitanje je, naravno, kako izaći iz kreativne blokade. Čini se da su kreativci svih vrsta često blokirani, jer kad krenete googlati: what to do when you’re crea..., Google kao prvi rezultat ponudi …creatively stuck. Savjeta ima svakakvih, ali su dobrim dijelom orijentirani na pisce; nisam pronašla ništa što bi se konkretno ticalo plesača (ili se samo nisam dovoljno potrudila). Ipak, teško se uopće mogu dati općeniti savjeti, jer smo svi toliko različiti, i kod svakog pali neka druga kombinacija poticanja kreativnosti. Doduše, apsolutni favorit mi je zasad ovo:

3. CHECK INTO AN EXPENSIVE HOTEL.

Claire Dederer, writer

This only works if you are a little on the cheap side.
Check into an expensive hotel for three nights. It’s good if it’s near the airport or some other deeply boring location. Bring whatever you need to get hopped up: candy, bourbon, coffee, nicotine patches. Also, pants with an elastic waist. And a stack of books that you love but that you have read at least twice already. Once you’ve checked in, give the remote to the front desk and instruct them not to give it back to you, no matter how much you beg.

Now. Write ten thousand words. If you feel blocked, just think about all the money you’re wasting, sitting there, staring into space like an idiot.

https://www.fastcodesign.com/1670989/11-tricks-for-battling-creative-blocks-from-leading-creatives

Osim ovoga, po Internetu se savjetuju i meditacija, žestoka fizička aktivnost, ples, promjena prespektive, promjena aktivnosti, rutina, disciplina, improvizacija, uranjanje u slikarstvo, glazbu, ples, književnost, bilo koju drugu kreativnu disciplinu da bi se maknula blokada u matičnoj,  i tako dalje i tako bliže.

Kako rekoh, teško je dati općeniti savjet, jer svi smo različiti, i svatko nažalost mora otkriti vlastitu kombinaciju. Kod mene je to trenutno disciplina, rutina, promjena perspektive i puštanje da prođe vrijeme. S jedne strane, držim se rutine, jer sam naučila da je to ono što će u konačnici dovesti do pomaka, samo ću jednog dana doživjeti prosvjetljenje/deblokadu. S druge strane, nastojim se baviti drugačijim stvarima, promijeniti perspektivu. Njuškam opet nešto oko tribala, visim na Daturi i vježbam (ili barem pokušavam) pokrete i kombinacije kojima se dosad nisam bavila. Razmišljam koju još plesnu formu da si natovarim u raspored. Radim poslove koji ne zahtijevaju intelektualnu angažiranost, kao što je peglanje, i tad mi um slobodno luta i tu i tamo smisli nešto pametno. Nastojim zapamtiti genijalne ideje koje mi padnu na pamet u polusnu, jer tad se uvijek sjetim nečeg ingenioznog, čega se onda ujutro ne mogu sjetiti. Puštam da prođe vrijeme i da se u jednom trenu čudesno deblokiram. Nastojim detektirati u čem je problem, barem u tehničkom plesnom smislu, i raditi na poboljšanju.

Dosta kontradiktornih ideja, međutim, poanta i jest u tome da se ne mogu osloniti na samo jednu metodu. Treba mi koloplet ideja i pristupa da se što prije riješim ovog izuzetno frustrirajućeg stanja, i da, nažalost, rješavanje problema uključuje i kasnonoćno googlanje fraze: what to do when you’re creatively stuck, koliko god to bilo sramotno priznati (When in doubt, Google).

Po Internetu već godinama kruži ono što je Jack London navodno rekao za inspiraciju: You can’t wait for inspiration, you have to go after it with a club. Bio on autor ove umotvorine ili ne, ima nešto u tome. Ono malo što sam proučavala kreativno pisanje (a doista je nevjerojatno malo), nitko nikad nije savjetovao da sjediš i piljiš u prazan papir/Word dokument, i čekaš nešto briljantno. Ne. Postavljanje ciljeva. Vježbanje. Deset tisuća riječi dnevno. Pet tisuća. Odlomak. Napiši karticu teksta na temelju sna. Epizode iz djetinjstva. Nebitno; samo piši svaki dan. Naime, pisanje je vještina, i ples je vještina, i slikanje je vještina, i uči se i razvija vježbanjem. Za pisce je vježbanje pisanja svega i svačega, kratkih, dugih tekstova, potpuno izmišljenih, baziranih na stvarnim događajima, za slikare je slikanje apsolutno svega što vide ili zamišljaju, za plesače je vježbanje bezbroj kombinacija i varijacija pokreta. U nekom trenu će se ta blokada razbiti, ali ne samo čekanjem da prođe, i ne samo manijakalnim radom. Treba raditi i vježbati i truditi se, ali jednako tako i dopustiti vremenu da istovremeno odradi svoje, maknuti samonametnuti mentalni pritisak da sve treba odmah i sada, a najbolje prekjučer.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s