O fuzijama sam već pisala. Ne možda previše detaljno, ali jesam. I dok i dalje stoji sve ono što o fuzijama znamo, pretpostavljamo i mislimo da znamo, a to je da su one vrlo zahtjevan kreativni i konceptualni pothvat, koji se nevjerojatnom lakoćom može pretvoriti u kaos. Pravila za fuzije su jednostavna: da bi fuzija bila kvalitetna, treba odlično poznavati stilove koji se fuziraju, ne pokušavati ugurati u koncept previše stvari-i pet dobro izvedenih kombinacija ili elemenata je bolje od pedeset loše izvedenih-i uvijek, uvijek, uvijek treba poštovati glazbu na koju se pleše, ritam, melodiju i raspoloženje. Rekla sam već u prošlom tekstu, i reći ću opet: grozan sam licemjer kad je riječ o fuzijama, jer ih inherentno ne volim-vidjela sam previše promašenih da bih mogla vjerovati u njih-a svejedno u zadnje vrijeme radim dosta fuzija (ako ikome išta znači, nisam previše oduševljena rezultatima i mislim da je vrijeme da odustanem od fuzija). Međutim, uvijek mi je drago vidjeti kad netko napravi nešto dobro, atraktivno i originalno. Volim pogledati nove i drugačije stvari i volim biti ljubomorna na druge kreativce koji su se sjetili nečega što ja nisam.
Ali.
Koliko god se trudila biti liberalna i poštivati tuđu slobodu izražavanja (u konačnici, tko sam ja točno da ikome solim pamet ili ga zbog nečega kritiziram), postoji jedna specifična fuzija koju nikako ne uspijevam tolerirati. To je tango fusion.
Tango, onaj argentinski, ima posebno mjesto u mom plesno-emocionalnom kontinuumu. Argentinski tango je jedina od tone plesnih disciplina koje sam probala, a da je trenutačno krenuo. Na prvom satu tanga doživjela sam tango tarab. Je li vam se ikad dogodilo da vam je nešto jednostavno sjelo? Da ste neku aktivnost, ples, štrikanje, nešto, osjetili kao potpuno svoje?
Čak niti s orijentalnim plesom nisam imala taj prosvjetljujući trenutak prepoznavanja. Da, oduševio me, znala sam da se time želim baviti i napredovati, ali nije krenuo iz mene; trebalo je mnogo sati i vježbe da bih ga mogla zvati svojim, i zapravo je u napredovanju veću ulogu imala magareća tvrdoglavost i upornost nego talent.
S tangom je bila druga priča, i zato je u mom svemiru tango nekako nedodirljiv. Zbog toga sam lagano alergična na tango oriental, tango fusion i slične tango-orijentalne varijante. Naravno, u potpunosti razumijem privlačnost tanga i tango glazbe. Tango je, i kao glazba i kao ples, dramatičan, dinamičan, i ako imate dobru ideju, možete dobiti nevjerojatno atraktivnu točku. Tako da sasvim razumijem u čemu je privlačnost tanga za orijentalne plesače, zašto vam Youtube izbaci tisuće videa kad pretražujete tango oriental.
Međutim, uvijek se nekako dogodi da se tango fusion, tango oriental svede na šešir, crni kostim s eventualnim crvenim naglascima, i tango glazbu (i to uglavnom onu za standardni/internacionalni tango, dakle, slow-slow quick-quick slow ritam, ponekad u nekom orijentalnom remiksu).
Tango fuzija nije šešir i crni kostim. I da stvar bude tragičnija, dobar dio snimaka bilježi relativno lošu tehničku razinu izvođača. Vjerojatno ću vječno prezirati tango fuziju i kao sintagmu i kao koncept, ali priznat ću kad netko napravi dobru točku. Jedna takva dobra točka je jedan jedini video Nike Mlakar na Youtubeu, koji je označen kao tango oriental, i koreografija koju je podučavala na radionici prošlog travnja u sklopu Bastet&Friends projekta. Bila sam skeptična čim sam vidjela tango fusion kao temu, ali mi se Nikin stil i njeno korištenje prostora i kretanje kroz prostor generalno sviđa, pa me zanimalo što je zamislila, i to je onda stvarno bila fuzija. Ubacila je ravno dva tango elementa, ostatak je bio kombinacija jazza, nešto sitno suvremenog i orijentalnog, a glazba, iako jest bio Libertango, vjerojatno najpoznatija i najkorištenija tango stvar svih vremena, bila je riječ o crossover obradi. Prema tome, tango je više bio inspiracija i suptilni lajtmotiv, a ne vrišteća prikaza sa šeširom. Tako bi nekako, barem prema mom mišljenju, fuzije trebale funkcionirati.
Kako rekoh, osim Nikinih, nisam vidjela tango fuzije/tango oriental, koje bi me impresionirale. Ipak, ne mislim da je tu riječ samo o tome da je netko imao ideju koju nije uspješno kreativno i/ili tehnički realizirao, nego je dobrim dijelom, bar kako ja shvaćam ples-orijentalni kao solo formu i tango, bilo standard, bilo argentinski, kao ples u paru. U mom shvaćanju, ključ je upravo u distinkciji solo-par.
Orijentalni ples i sve njegove stilove i podvrste moguće je plesati na bezbroj načina, međutim, srž forme je da, bez obzira na to je li na pozornici šezdeset osoba ili samo jedna, svaka osoba oslanja se isključivo na sebe i svoj osjećaj za ravnotežu, a ako je riječ o solo točki, onda i na vlastite želje o tome što želi sljedeće izvesti. S plesovima u paru, samim time onda i u tangu, nije tako. Tango je zamišljen kao ples u paru, i iako i plesač i plesačica moraju vladati vlastitim tijelom, ravnotežom i držanjem, te, bar kad je riječ o standardnom, natjecateljskom tangu, znati samostalno izvesti svoj dio kombinacije, međutim, atraktivnost plesa proizlazi iz rada i plesanja u paru. Pogledajte ovaj tango u paru, i probajte zamisliti kako bi izgledalo da samo plesač ili plesačica plešu.
Prvo, djelovalo bi nepotpuno zbog specifičnog držanja/linije tijela, barem na plesačici, a drugo, neki od ovih elemenata izvode se impulsom od partnera/osobe koja vodi i zahvaljujući zadanom okviru, odnosno, držanju tijela.
(Čisto onako off-topic, zvone li samo meni dolari u glavi dok gledam haljine, ili nas ima još?)
S druge strane, gledajte argentinski tango.
Ono što se ne može vidjeti na videima, jest koncept vođenja. Standardni tango, pleše li se na natjecateljskoj ili rekreativnoj razini, funkcionira na principu kombinacija. Za svaki ples postoji silabus, s određenim osnovnim figurama, koje se plešu u određenom redoslijedu. Naravno da se elementi i figure mogu slagati na različite načine, ali osnovna ideja je da su plesovi u paru u startu polukoreografirani-na tečajevima se uči određen broj figura koje ljudi najčešće plešu redoslijedom kojim su ih učili, barem dok ne postanu sigurniji u sebe, dok su točke za natjecanja u potpunosti koreografirane.
Argentinski tango ima drugačiju filozofiju. Argentinski tango, ako ga se pleše kako spada, u njegovoj istinskoj formi i konceptu, jest improvizirani ples u paru. To znači da plesač kreira ples, kako god on želi u datom trenutku, s kojim god elementima, a na plesačici je da slijedi. Ako argentinski tango podučava netko tko zna što radi, onda se uče samo pojedini elementi, kao što su ochosi, ganchosi, boleosi…ali iz različitih pozicija u plesu, a ne u sklopu zadane sekvence. Musicality je u argentinskom tangu izuzetno bitan, i dobar plesač mora dobro vladati strukturom tango glazbe i teorijom plesanja tanga da bi mogao uspješno voditi.
Prema tome, plesačica unaprijed nikako ne bi smjela znati koji će element u kojem trenutku plesati. Argentinski tango se uspješno pleše, vodi i slijedi zahvaljujući specifičnom držanju, odnosno tango zagrljaju, koji je doslovno to: zagrljaj, u prijevodu, puni kontakt prsima, jer se argentinski tango vodi tijelom. Dakle, spoj je od struka naviše, a noge su slobodne za kretanje. Na ovaj način, niti teorijski niti praktično, nema šanse da plesačica napamet nešto otpleše.
U takvom specifičnom i plesnom kontekstu, a onda i vođenju, sve što plesačica napravi je inducirao plesač, i ona u uspješnom izvođenju ovisi i o doslovnom osloncu koji ima u njemu i njegovom okviru, uz neke minimalne varijacije. Postoje elementi koje plesačica može izvesti samostalno i samostalno o njima odlučuje, međutim, generalna ideja je improvizacija u paru.
Vrlo je teško raditi orijentalnu fuziju s plesovima u paru, tako da, bez obzira na neuspješnost dobrog dijela njih (a tu uključujem i svoje), ipak treba pozdraviti napore koje ljudi ulažu da kreiraju nešto novo, pa ću tako i ja nastaviti paralelno mrziti i tolerirati tango fuzije. 😀
Drop Dead Dancer 