Ples nije moj život

Ovo je neka vrsta antiljubavnog teksta.

Zašto baš antiljubavni, i zašto baš o plesu? Eto, došlo mi je. 🙂 To je nešto o čemu razmišljam neko vrijeme, uglavnom ponukana konstantnim priljevom inspirativnih citata i ljubavnih izjava plesu po svim društvenim mrežama na kojima imam profil. Dakle, da odmah na početku kažem, nemam ništa protiv toga da nekome ples puno znači, i da to onda izrazi citatom ove ili one poznate osobe/plesača, ako se već s dotičnom izjavom poistovjećuje. Ako mi i smeta, onda osuđujem u tišini. Ovo je ionako moj privatni internet prostor, pa ću prema tome sad govoriti o sebi, svom doživljaju plesa, i što on predstavlja u trenutnoj konstelaciji svemira.

Rekoh u naslovu, ples nije moj život. Ples je nešto čime se bavim i što me dobrim dijelom definira. Štoviše, do prije nekog vremena bio je jedino što me definiralo, i lovila me lagana panika kad bih pomislila što bih bila kad ne se ne bih mogla zvati plesačicom.

Međutim, ples nije cijelo moje biće, ne provodim svaki slobodni trenutak plešući, a onaj u kojem ne plešem, razmišljajući o plesu. Zašto? Zato što sam umorna. Zato što sam pronašla novu knjigu i kompulzija me tjera da ju cijelu pročitam te sekunde. Frustrirana sam. Neraspoložena. Ne da mi se. Nije bitno. Bitno je to da trenutno ne želim provoditi vrijeme isključivo plešući.

Ples za mene nije transcedentalno iskustvo, bar ne uvijek, i ne u onoj mjeri u kojoj to svi citati sugeriraju. Da, plesom kao oblikom tjelesne aktivnosti luči se serotonin, ili kemijska sreća. Da, divlji i dugi shimmy drill je odličan za izbacivanje agresije. Da, ima trenutaka kad se osjećam sretno i opušteno nakon što nešto otplešem. Ali ne uvijek, i ne onda kad bih trebala.

 Ples za mene nije aktivnost s velikim P, i nije afera nabijena emocijama. Prije bi ga se moglo nazvati dugogodišnjim brakom, u kojem je prošla ona početna zaluđenost.

Zašto  za mene ples nije sve ovo, i vjerojatno još ponešto?

Zato što ples frustrira, najčešće, i to na gotovo svim svojim razinama. Kreativno sam tijekom godina bila više frustrirana i zakočena nego u nekom polu-tarab ili tarab stanju. Od pritiska rokova to generalne neinspiracije, bilo je mnogo trenutaka, slučajeva i točaka u kojima mi se gadio onaj trenutak dana u kojem sam se morala pokrenuti i vježbati i koreografirati. I neizmjerno olakšanje kad bih s nekom točkom završila: složila u nešto, po meni uglavnom nereprezentativno, ali barem gotovo, koliko-toliko uvježbala (jer nikad zapravo ne možete dovoljno nešto uvježbati, jel tako?), i otplesala, jer to je značilo da je gotovo i da više ne moram. Mislim da nikad, barem do ove posljednje točke (koja čak nije niti moja, pa možda to igra nekakvu ulogu), nisam neku točku nakon otplesane baš POŽELJELA izvesti još jednom. Spletom okolnosti najčešće jesam, i te reprize su uglavnom bile uspješnije od premijere, ali prvotna želja i intencija je bila odbaciti točku nakon što sam ju (konačno!!!) izvela.

Mogla sam ja voljeti glazbu na koju plešem, ali koreografiranje je bilo toliko dugo i emocionalno iscrpljujuće, da je kasnije trebalo proći puuuuno vremena prije nego dotičnu stvar ponovno mogu čuti. Stvar kojom sam se dugo bavila prije 7-8 godina sam od tad poslušala JEDNOM. I to mi je sasvim dovoljno za još nekih 7-8 godina.

Ples je frustrirajuć i na organizacijskoj razini. Tečaj je u doba koje vam ne odgovara pretjerano, i u jednom trenu vam se jednostavno ne da otići. Treba vježbati, a nema se vremena. Zahtijeva se veći angažman za neku točku, a fizički je neizvedivo da se pojavim u to vrijeme na tom mjestu. Ne mogu skupiti ljude za tečaj. Ne stignem pripremiti materijale za tečaj. Umorna sam i jednostavno mi se ne da.

Naravno, tu je i ona generalna emocionalna razina. Možda sam čudna, a možda dobar dio ljudi osjeća isto, ali mene ples emocionalno ne ispunjava cijelu. Kad nastupam, nisam u emocionalnom zanosu, nego u koordinacijsko-strateškom, što znači da razmišljam o sljedećem: gdje sam na pozornici, gdje bih sljedeće trebala biti, i zašto eventualno nisam, što ide sljedeće ili DOVRAGA ŠTO IDE SLJEDEĆE KAKO SAM ZABORAVILA VLASTITU TOČKU?!, ne gledaj u pod, sad gledaj u pod, narukvica klizi, težak privjesak me udario u nos, kosa mi prekriva lice a loše će izgledati ako ću je stalno popravljati, popiknula sam se i izgubila ravnotežu, pod se ne skliže dovoljno, pod se skliže previše, pozornica je prevelika, pozornica je premala, kostim se diže, kostim se spušta. Da nabrojim samo nešto. Pozornica, bar za mene, nikad nije bila pogodno mjesto za emocionalno zanošenje. Ne da mehanički sve odrađujem, ne mogu kvalitetno plesati ako se s glazbom nisam na nekoj razini povezala, što samo po sebi podrazumijeva emocije, ali u trenutku dok doživljavanje emocija dođe na red, prošao je cijeli show. Jednostavno je previše drugih stvari o kojima treba razmišljati u tom trenutku.

Podučavanje je isto prilično nezgodno vrijeme za emocije. Ako sam pripremila sat, onda se koncentriram na to. Ako nisam pripremila sat, onda se opet koncentriram na to. Eventualno i na protok vremena. I opet je: glazbu znam, glazbu ne znam, što radim ja, što bih sljedeće trebala raditi, što rade polaznici, treba li nešto ispraviti, za što još imam vremena, možda bi padne na pamet neka druga ideja…Velika pozitivna stvar podučavanja jest ta što me tjera da budem u tijelu, u toj jednoj jedinoj sekundi, i tako cijeli sat. A to je za moj mozak od nekoliko desetaka kolosijeka dobrodošla promjena.

Jedino okruženje u kojem bih se eventualno mogla baciti u emocije je kad sam doma, bez ikakve publike, i kad plešem čisto zato što želim plesati. A to se nažalost događa sve rjeđe. Ipak, to su trenuci u kojima najviše volim plesati, i sjetim se zašto volim plesati. Doista, da se krivo ne shvati, volim plesati, ali ne mogu plesati stalno, svaki dan. Mogu to pripisati nedostatku vremena, činjenici da plešem dugo i znam koliko vremena treba da se doista nešto svlada, pa mi se često ne da ulagati vrijeme i energiju. Mogu biti entuzijastična kad počnem učiti nešto novo, ali onda se dinamika tečaja promijeni, uspori, smanji se grupa, raspadne se grupa, nešto deseto, i više nemam toliku potrebu za plesom.

Poanta je da ne mogu stalno plesati, a i ne želim, i ne želim se pretvarati da živim da plešem i plešem da bih živjela. Ma kakvi. Uvijek ću voljeti plesati i uvijek ću plesati, ali bez pretjerano romantičarskih ispada. Možda sam sad upala u fazu u kojoj trebam odmak, odmor. Možda, da mi je plesni život dinamičniji, možda ne bih došla do točke u kojoj sam sretna da ne moram ništa uvježbavati do nedefiniranog roka u budućnosti. A možda bi mi i to bilo previše.

Namjera mi je bila ukazati na “drugu stranu” plesa, na povremene frustracije, dosadu i zasićenost. Nema mi smisla pretvarati se da non-stop uživam u plesu kad to nije točno, niti da sam najsretnija samo kad plešem. A niti to da nekako izbjegavamo govoriti o tome, a znam da je većina plesača koje poznajem, bilo profesionalnih bilo rekreativnih, osjećala neku varijaciju navedenih stvari.

I ispričavam se ja jezivoj slici, meni je bila fora. 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s