Naučeni voajerizam

Znam. Naslovi su mi ludilo.

Ali ima u tome istine. Plesači su priučeni voajeri. To je zahtjev profesije. Napredujemo upornim seciranjem tuđih snimaka i pokušajem repliciranja istih. Komentiramo nastupe koje gledamo uživo, dobru tehniku, lošu tehniku, držanje, kretnje ruku, pokušamo ponoviti i usvojiti ono dobro, i u grču se nadamo da ne radimo ono loše. Ne samo da sve seciramo, nego se i neizmjerno veselimo svakoj prilici za to.

Zapravo, kad ste zadnji put pogledali neku plesnu točku, a da ste je samo gledali? Koji god ples bio. Da ste jednostavno sjedili i gledali, bez da ste secirali tehniku, glazbu, ruke, i još, ako slučajno šivate, usput mentalno dekonstruirali i kostim(e)? Jer zašto razmišljati samo o jednoj stvari.

Ja se, recimo, ne sjećam kad sam zadnji put ples samo gledala. Sigurna sam da sam prije 13 godina definitivno gledala Fire of Anatolia, što je bio prvi put da sam vidjela išta orijentalnih elemenata, ali kad sam se bacila u učenje plesa, svako je gledanje postalo kritičko-analitičko. Sve što gledam, gledam s dvostrukom svrhom: a) da pogledam, b) da možda ugledam nešto novo/zanimljivo. I nisam pretjerano sretna ako ne nađem barem jedan privlačan element koji poželim usvojiti.

Naravno, kako rekoh, na taj način učimo i napredujemo. Ali to je i profesionalna deformacija, ne možemo izaći iz vlastitih glava i zaboraviti da nam je materija koja se izvodi pred nama poznata i samo uživati.

Međutim, lako je gledati druge. Što kad gledamo sebe?

Jedan dio ljudi ne voli gledati svoje snimke. U potpunosti ih razumijem. One rijetke snimke svojih nastupa koje sam objavila su objavljene u nekom privremenom napadu ludila, kad mi se baš jako sviđalo kako je cijela stvar ispala. Nažalost, takvi su trenuci doista privremeni. Na prvu mi snimka može izgledati dobro. Tri dana kasnije je grozna. Mjesec dana kasnije je OK. Pet mjeseci kasnije mi je super, a sedam mjeseci kasnije odlučim da je bolje da se prestanem pokazivati javnosti i pitam se tko me uopće ikad pustio na pozornicu. I tako svaki put. Već godinama.

Zašto u grču stišćemo play? Tu su na djelu perfekcionizam i problemi sa samopouzdanjem. Realno, da nemamo problema sa samopouzdanjem, ne bi imali nikakvih ograda glede toga što objaviti i kako to izgleda. Nije to ništa loše ili neuobičajeno, osim što nas tu i tamo deprimira, a to doista nikom ne treba.

S druge strane, imamo vrlo rafiniran ukus i znamo prepoznati kvalitetu, i zato sami sebi nikad nismo dovoljno dobri, jer se uspoređujemo s idolima. Nikakva količina racionalizacije tu ne pomaže-od uvjeravanja okoline da smo dobri, do mantre da svaki pokret na svakom tijelu izgleda drugačije, jer ne postoje dvije iste jedinke, ni izgledom ni karakterom. Znam. Kad ste si grozni, onda ste si grozni. Vanjska validacija možda tu i tamo pomogne-pobjede na natjecanjima, ili pozitivni komentari na društvenim mrežama, ali i to zna biti dvosjekli mač-nikad ne znate tko što doista misli i piše li nešto isključivo pro forme. Ali to već spada u više razine pravljenja problema tamo gdje ih objektivno nema toliko, da ne kažem paranoje.

Razumijem zaziranje od objavljivanja snimaka. Razumijem i potrebu da se nešto ipak objavi-u konačnici, to je i način promocije, da se bude vidljiv i kolegama plesačima i publici, što sve može voditi do novih angažmana.

Razumijem i zaziranje od snimanja vježbanja. Godinama sam bježala od snimanja vježbanja kao vrag od tamjana. Za one koji su mi govorili da snimaju svoje vježbe mislila sam da su poremećeni, jer ZAŠTO bi to itko htio?!

Ne mogu reći da mi je jasno zašto bi to itko htio, ali znam zašto je nužno. Ogledalo nam ne pruža realnu sliku. Zapravo se ni ne možemo dobro uloviti u ogledalu, posebno ako se okrećemo ili putujemo u koreografiji. Ne možemo vidjeti niti sve kuteve. Možemo misliti da je sve u skladu sa glazbom, ali ne mora nužno biti. U tim, i svim ostalim sitnicama koje čine točku s kojom možemo biti zadovoljni, kamera je apsolutno nužno zlo.

Kamera će nam pokazati pogrešne linije tijela, kašnjenje za glazbom ili brzanje, nespretna koreografska rješenja, neposlušnu kosu, kako se kostim ponaša…Slobodno nabrajajte dalje.

Znam da je to grozno. Vjerujte, stvarno znam. U zadnje se vrijeme češće snimam dok vježbam, i nakon svake odgledane snimke poželim odustati od plesa da se više ne sramotim. Osjećam gotovo jednak performace anxiety kad znam da je negdje kamera koja me snima kao i kad sam na pozornici. Istinski se šokiram kad mi se nešto od snimljenog svidi.

Ali to ne znači da snimanje ne pomaže. Pomaže da se uskladimo s glazbom, da se poravnamo i popravimo u onome što vidimo da bi moglo biti bolje. Ja sam na taj način otkrila da moji barrel turnovi izgledaju čudno. Odnosno, nešto mi ne valja sa spottingom. Pretpostavljam. Nisam još shvatila u čemu je problem, ali znam da u nečemu je, jer sam to vidjela. I sad barem mogu raditi na poboljšanju, umjesto da strahujem i pitam se. Ovako imam potvrdu svojih strahova.

Dakle, zašto se zapravo snimati, i kako to učiniti manje stresnim? Evo što ja sebi govorim.

1. Prije ili kasnije treba prevaliti nelagodu. Ili naučiti živjeti s gnušanjem.
2. POMAŽE. Da napredujemo, ispravimo greške, vidimo kako koristimo prostor, u kojoj točki završimo u kojem dijelu izvedbe, pomaže u ocjeni formacija i ujednačenosti ako se radi o grupnoj točki…Pomaže.
3. Kutevi i ogledala-Mislim da sam u nekom tekstu spomenula da nisam fan vježbanja pred ogledalom, barem kad je riječ o točkama za nastup, jer nas ogledala tjeraju da poziramo i proučavamo se, umjesto da se fokusiramo na tijelo i sveukupnu ekspresiju. E, u ovom slučaju radim iznimku, jer ogledala mogu eliminirati dio nelagode, ako ste kao ja pa vas i samo prisutstvo kamere izbezumljuje. Shvatila sam da mi najbolje odgovara kut snimanja po dijagonali, nasuprot ogledalu, tako da stojim kao da držim tečaj, a usput dobijem snimku i sebe sleđa i sprijeda, dakle odraz u ogledalu. Classevi na Daturi su snimani na taj način, i mislim da daju napotpuniju snimku situacije. Osim toga, nije loše snimati iz nekoliko kuteva: frontalno, ovako pod kutem ili nekim drugim. Stvari drugačije izgledaju, a osim toga, mogu utjecati i na opuštenost: na svim frontalnim snimkama izgledam jako drveno i napeto jer ne znam kud da gledam; kutne snimke mi omogućavaju da se više opustim i zaboravim na kameru, jer ju zapravo ni ne vidim.
4. Generalno jako volim tupiti o tehnici, međutim, snimka će najbolje ispasti ako se manje fokusiram na tehniku, a više na osjećaj. Mogu i cijelo vrijeme raditi, primjerice, snake arms, ako već pilim po jednom tehničkom elementu, ali to ću raditi na glazbu koju volim, i onda si dopustim da me glazba ponese. Jedna od vježbi za poboljšanje čistog plesnog, umjetničkog izražaja jest da se glazba interpretira jednim pokretom, ili pokretima određenog dijela tijela, bilo torza, kukova, ruku…postoji niz varijacija, međutim, poanta je u tome da se taj emocionalni doprinos vidi. Efekt je puno vidljiviji ako pustite pjesmu i počnete plesati, i snimate da vidite što se događa. Moje najbolje takve snimke su one kad sam imala jaku želju plesati. Tad se najbolje osjećam, jer niti gušim niti silim ples, a vjerojatno i najbolje izgledam. Prema tome, ništa na silu, ili barem ne previše na silu.
5. Dobro zagrijavanje-ako su mišići zagrijani i podmazani, onda bolje plešemo, imamo veći raspon pokreta i ne osjećamo se drveno. Nije optimalno samo ustati i početi plesati i istog trena snimati, kao što sam ja otkrila kad sam za potrebe ovog teksta napravila upravo to (zato i nemam video da svojim primjerom dokažem ovo što propovijedam). Uvijek je bolja opcija prvo se rasklimati, tek onda se baciti u snimateljske pothvate.

Ne mogu garantirati da ću ikad biti naročito oduševljena pomisli da snimke, ali ako ništa drugo, barem sam dovoljno evoluirala da shvatim da imam koristi od njih. A sad idem snimiti nešto. Ili možda ipak ne. 🙂