Naučeni voajerizam

Znam. Naslovi su mi ludilo.

Ali ima u tome istine. Plesači su priučeni voajeri. To je zahtjev profesije. Napredujemo upornim seciranjem tuđih snimaka i pokušajem repliciranja istih. Komentiramo nastupe koje gledamo uživo, dobru tehniku, lošu tehniku, držanje, kretnje ruku, pokušamo ponoviti i usvojiti ono dobro, i u grču se nadamo da ne radimo ono loše. Ne samo da sve seciramo, nego se i neizmjerno veselimo svakoj prilici za to.

Zapravo, kad ste zadnji put pogledali neku plesnu točku, a da ste je samo gledali? Koji god ples bio. Da ste jednostavno sjedili i gledali, bez da ste secirali tehniku, glazbu, ruke, i još, ako slučajno šivate, usput mentalno dekonstruirali i kostim(e)? Jer zašto razmišljati samo o jednoj stvari.

Ja se, recimo, ne sjećam kad sam zadnji put ples samo gledala. Sigurna sam da sam prije 13 godina definitivno gledala Fire of Anatolia, što je bio prvi put da sam vidjela išta orijentalnih elemenata, ali kad sam se bacila u učenje plesa, svako je gledanje postalo kritičko-analitičko. Sve što gledam, gledam s dvostrukom svrhom: a) da pogledam, b) da možda ugledam nešto novo/zanimljivo. I nisam pretjerano sretna ako ne nađem barem jedan privlačan element koji poželim usvojiti.

Naravno, kako rekoh, na taj način učimo i napredujemo. Ali to je i profesionalna deformacija, ne možemo izaći iz vlastitih glava i zaboraviti da nam je materija koja se izvodi pred nama poznata i samo uživati.

Međutim, lako je gledati druge. Što kad gledamo sebe?

Jedan dio ljudi ne voli gledati svoje snimke. U potpunosti ih razumijem. One rijetke snimke svojih nastupa koje sam objavila su objavljene u nekom privremenom napadu ludila, kad mi se baš jako sviđalo kako je cijela stvar ispala. Nažalost, takvi su trenuci doista privremeni. Na prvu mi snimka može izgledati dobro. Tri dana kasnije je grozna. Mjesec dana kasnije je OK. Pet mjeseci kasnije mi je super, a sedam mjeseci kasnije odlučim da je bolje da se prestanem pokazivati javnosti i pitam se tko me uopće ikad pustio na pozornicu. I tako svaki put. Već godinama.

Zašto u grču stišćemo play? Tu su na djelu perfekcionizam i problemi sa samopouzdanjem. Realno, da nemamo problema sa samopouzdanjem, ne bi imali nikakvih ograda glede toga što objaviti i kako to izgleda. Nije to ništa loše ili neuobičajeno, osim što nas tu i tamo deprimira, a to doista nikom ne treba.

S druge strane, imamo vrlo rafiniran ukus i znamo prepoznati kvalitetu, i zato sami sebi nikad nismo dovoljno dobri, jer se uspoređujemo s idolima. Nikakva količina racionalizacije tu ne pomaže-od uvjeravanja okoline da smo dobri, do mantre da svaki pokret na svakom tijelu izgleda drugačije, jer ne postoje dvije iste jedinke, ni izgledom ni karakterom. Znam. Kad ste si grozni, onda ste si grozni. Vanjska validacija možda tu i tamo pomogne-pobjede na natjecanjima, ili pozitivni komentari na društvenim mrežama, ali i to zna biti dvosjekli mač-nikad ne znate tko što doista misli i piše li nešto isključivo pro forme. Ali to već spada u više razine pravljenja problema tamo gdje ih objektivno nema toliko, da ne kažem paranoje.

Razumijem zaziranje od objavljivanja snimaka. Razumijem i potrebu da se nešto ipak objavi-u konačnici, to je i način promocije, da se bude vidljiv i kolegama plesačima i publici, što sve može voditi do novih angažmana.

Razumijem i zaziranje od snimanja vježbanja. Godinama sam bježala od snimanja vježbanja kao vrag od tamjana. Za one koji su mi govorili da snimaju svoje vježbe mislila sam da su poremećeni, jer ZAŠTO bi to itko htio?!

Ne mogu reći da mi je jasno zašto bi to itko htio, ali znam zašto je nužno. Ogledalo nam ne pruža realnu sliku. Zapravo se ni ne možemo dobro uloviti u ogledalu, posebno ako se okrećemo ili putujemo u koreografiji. Ne možemo vidjeti niti sve kuteve. Možemo misliti da je sve u skladu sa glazbom, ali ne mora nužno biti. U tim, i svim ostalim sitnicama koje čine točku s kojom možemo biti zadovoljni, kamera je apsolutno nužno zlo.

Kamera će nam pokazati pogrešne linije tijela, kašnjenje za glazbom ili brzanje, nespretna koreografska rješenja, neposlušnu kosu, kako se kostim ponaša…Slobodno nabrajajte dalje.

Znam da je to grozno. Vjerujte, stvarno znam. U zadnje se vrijeme češće snimam dok vježbam, i nakon svake odgledane snimke poželim odustati od plesa da se više ne sramotim. Osjećam gotovo jednak performace anxiety kad znam da je negdje kamera koja me snima kao i kad sam na pozornici. Istinski se šokiram kad mi se nešto od snimljenog svidi.

Ali to ne znači da snimanje ne pomaže. Pomaže da se uskladimo s glazbom, da se poravnamo i popravimo u onome što vidimo da bi moglo biti bolje. Ja sam na taj način otkrila da moji barrel turnovi izgledaju čudno. Odnosno, nešto mi ne valja sa spottingom. Pretpostavljam. Nisam još shvatila u čemu je problem, ali znam da u nečemu je, jer sam to vidjela. I sad barem mogu raditi na poboljšanju, umjesto da strahujem i pitam se. Ovako imam potvrdu svojih strahova.

Dakle, zašto se zapravo snimati, i kako to učiniti manje stresnim? Evo što ja sebi govorim.

1. Prije ili kasnije treba prevaliti nelagodu. Ili naučiti živjeti s gnušanjem.
2. POMAŽE. Da napredujemo, ispravimo greške, vidimo kako koristimo prostor, u kojoj točki završimo u kojem dijelu izvedbe, pomaže u ocjeni formacija i ujednačenosti ako se radi o grupnoj točki…Pomaže.
3. Kutevi i ogledala-Mislim da sam u nekom tekstu spomenula da nisam fan vježbanja pred ogledalom, barem kad je riječ o točkama za nastup, jer nas ogledala tjeraju da poziramo i proučavamo se, umjesto da se fokusiramo na tijelo i sveukupnu ekspresiju. E, u ovom slučaju radim iznimku, jer ogledala mogu eliminirati dio nelagode, ako ste kao ja pa vas i samo prisutstvo kamere izbezumljuje. Shvatila sam da mi najbolje odgovara kut snimanja po dijagonali, nasuprot ogledalu, tako da stojim kao da držim tečaj, a usput dobijem snimku i sebe sleđa i sprijeda, dakle odraz u ogledalu. Classevi na Daturi su snimani na taj način, i mislim da daju napotpuniju snimku situacije. Osim toga, nije loše snimati iz nekoliko kuteva: frontalno, ovako pod kutem ili nekim drugim. Stvari drugačije izgledaju, a osim toga, mogu utjecati i na opuštenost: na svim frontalnim snimkama izgledam jako drveno i napeto jer ne znam kud da gledam; kutne snimke mi omogućavaju da se više opustim i zaboravim na kameru, jer ju zapravo ni ne vidim.
4. Generalno jako volim tupiti o tehnici, međutim, snimka će najbolje ispasti ako se manje fokusiram na tehniku, a više na osjećaj. Mogu i cijelo vrijeme raditi, primjerice, snake arms, ako već pilim po jednom tehničkom elementu, ali to ću raditi na glazbu koju volim, i onda si dopustim da me glazba ponese. Jedna od vježbi za poboljšanje čistog plesnog, umjetničkog izražaja jest da se glazba interpretira jednim pokretom, ili pokretima određenog dijela tijela, bilo torza, kukova, ruku…postoji niz varijacija, međutim, poanta je u tome da se taj emocionalni doprinos vidi. Efekt je puno vidljiviji ako pustite pjesmu i počnete plesati, i snimate da vidite što se događa. Moje najbolje takve snimke su one kad sam imala jaku želju plesati. Tad se najbolje osjećam, jer niti gušim niti silim ples, a vjerojatno i najbolje izgledam. Prema tome, ništa na silu, ili barem ne previše na silu.
5. Dobro zagrijavanje-ako su mišići zagrijani i podmazani, onda bolje plešemo, imamo veći raspon pokreta i ne osjećamo se drveno. Nije optimalno samo ustati i početi plesati i istog trena snimati, kao što sam ja otkrila kad sam za potrebe ovog teksta napravila upravo to (zato i nemam video da svojim primjerom dokažem ovo što propovijedam). Uvijek je bolja opcija prvo se rasklimati, tek onda se baciti u snimateljske pothvate.

Ne mogu garantirati da ću ikad biti naročito oduševljena pomisli da snimke, ali ako ništa drugo, barem sam dovoljno evoluirala da shvatim da imam koristi od njih. A sad idem snimiti nešto. Ili možda ipak ne. 🙂

“…Ja sam malo digla ruke…” ili o odustajanju (opet)

Nešto se dogodilo. Ili se možda ništa nije dogodilo; možda je nedogađanje uzrok nevjerojatnoj mentalnoj iscijeđenosti koja me ulovila. Najjednostavnije rečeno, dosta mi je. Ne mogu više plesati. Bar ne u onom (polu)profesionalnom smislu. Nema mi smisla, jer nemam nikakve koristi od toga, niti materijalne, niti emocionalne, niti kreativne.

To je fenomen o kojem u zadnje vrijeme relativno često slušam (Marija, hvala za ideju za naslov). Ljudima postaje previše, odustaju, pauziraju, ne zato jer ih priječe (samo) vanjske okolnosti, nedostatak vremena, financije ili ozljeda, nego i zato što više ne mogu. Plesni burn-out bio je i tema seminara koji su ljetos pokrenule Keti Sharif i Shemiran Ibrahim; u uvodnom su dijelu obje žene govorile o vlastitim iskustvima s preopterećenjem golemom količinom obaveza. Njihova je teza bila da se plesom može vratiti ravnoteža; iskreno, trenutno se ne slažem s tom idejom, međutim, ovaj sam primjer navela kako bih pokazala da svi plesači u nekom trenutku života muku muče s preopterećenjem i željom za odustajanjem, za pauzom.

U trenutku kad iz bilo kojeg razloga poželite odustati, zapravo postoje samo dvije taktike hendlanja te želje: odustati, ili i dalje ustrajati u nadi da će se ljubav i volja za plesanjem u nekom trenutku vratiti.

Dosad sam iskušavala ovu drugu taktiku. Mislim da je došlo vrijeme za ovu prvu, i to nije nužno loša stvar.

Ne mogu do kraja objasniti zašto mi je trenutno dosta plesa. Ima tu, naravno, i praktičnih razloga, od toga da nemam onoliko vremena koliko sam imala prošle godine u ovo vrijeme, do raspadanja grupa. Međutim, bitniji su oni subjektivni, intrinzični razlozi. Kreativna ja je u komi, iscrpio me rad s nemotiviranim ljudima, shvatila sam da zapravo i ne volim pretjerano nastupati (odnosno, volim, ali uvijek su stresni i nikad se na sceni ne mogu opustiti), i generalno, ne znam na koji način još mogu napredovati. Znam da postoji mnogo stvari koje još ne znam, koje bih mogla poboljšati, ali nedostaje mi motivacije. Zašto bih ja zapravo morala vježbati sidewinder? Ili chaine okret? Ili flutter? Belly roll? Zašto? Što imam od te sposobnosti? Ili spoznaje da imam tu sposobnost? U nekom višem smislu, odavno mi nije dosta samo znati da nešto mogu. Mogu to podučavati? Ne mogu, jer već dugo vremena imam problema sa neodazivom ljudi na tečajeve. Mogu to izvesti na nekom nastupu? Ne mogu, jer nemam gdje nastupati. (Nije da sam se baš ubila od traženja, ali činjenica jest da je kod nas teško dobiti, da tako kažemo, komercijalnu gažu, a striktno plesnih evenata ima malo. S druge strane, hodočašća po natjecanjima zahtijevaju solidne prihode, a to je nedosanjani san, barem za mene trenutno.) Kreativnost i ideja složit-ću-ja-nešto-nek’-se-nađe je davno umrla.

Razumijem svakoga tko preskoči trening. Gleda u plafon umjesto da vježba. Odbije nastup jer želi plakati od pomisli na koreografiranje. Ili improvizaciju. Ili  zbog mentalne smrti koju predstavlja biranje glazbe za koreografiju/improvizaciju.

U toj situaciji, jedino korisno što možete napraviti je odustati. Makar nakratko. Robin Norwood u knjizi Žene koje previše vole odmah u prvoj rečenici kaže: ako boli, onda nije ljubav. Primjenjivo je i na ples. Ako je postao samo izvor frustracije, onda je vrijeme za odmor. Odmor od držanja i/ili polaženja tečajeva. Nastupa. Drilova. Bilo kojeg oblika plesa, osim onog kad vam se spontano pleše u neprikladnom trenutku, kao meni na poslu prije dva tjedna; pustila sam glazbu i počela plesati. U UREDU. I bilo mi je super. I da, bila sam sama; nisam baš skroz pošašavila. Ne želim baš otvoreno reći da nam u takvoj situaciji treba “povratak korijenima, nama” i ne znam čemu sve ne, ali zapravo nam treba. Profesionalni aspekt plesa koji odrađujemo ima svoje čari i naravno da ne znači da u tim trenucima ne plešemo, ali dok držimo tečaj, vodimo rat s marketingom, pripremamo koreografiju, odrađujemo event, bavimo se istovremeno tonom drugih stvari, problema i sitnica, da je nekad lako izgubiti iz vida čisto plesni aspekt. Ono, ja došla plesati i to je to. I ako smo intenzivno u takvom rasporedu, koliko onda zapravo mimo toga želimo plesati? Osobno, baš i ne želim. Ne sjećam se kad sam zadnji put, osim ovog momenta u uredu, doma ili u dvorani poželjela plesati, onako samo da plešem, jer mi je glazba u tom trenutku baš sjela, a to je zato jer mi je bavljenje svim ostalim prizemnim sitnicama, od neke frustracije jer na satu nisam stigla odraditi sve što sam htjela, ili zato što mi je nastup bio naporan, nisam se uspjela našminkati, problem s kostimom, problem s okretom, pokretom, glazbom digao tlak, zato jer nemam dovoljno mjesta za vježbanje, ili nešto deseto, posredno povezano sa samim činom plesanja, zgadilo ples. A meni se ne gadi ples. Gadi mi se sve ostalo.

Onog trenutka kad počnemo osjećati otpor prema nekoj aktivnosti, znači da nam ona više u toj formi ne odgovara. Svaki psiholog će vam reći da se od takve situacije treba maknuti. I da imate pravo na to da nešto ne želite ili više ne možete.

To naravno ne znači vječni prekid s plesom, nego raščišćavanje praktičnog i nepraktičnog plesnog viška, što god to pojedincu u datom trenutku značilo. Meni trenutno puno znači to što znam da sad neko vrijeme neću održavati tečaj, da neću fizički negdje morati biti u fiksno vrijeme na fiksnom mjestu. Morala bih se siliti da plešem, i nakon toga bih bila sretna što ne moram plesati do idućeg sata. Sada ću imati fleksibilnost da si dopustim da čekam da poželim plesati. Trebam mali odmor od zadanih obaveza. Lako složim raspored i plan vježbanja doma. Lako se primim koreografiranja za nek’ se nađe. Rado ću i nastupati, ako ću imati prilike. Samo trebam smanjiti plesni multitasking, i posvetiti se plesanju doma, televizoru, na prostoru veličine tepiha 160×230 cm, zato što mi se hoće. A ne zato što, iz nekog razloga, moram.

Ples nije moj život

Ovo je neka vrsta antiljubavnog teksta.

Zašto baš antiljubavni, i zašto baš o plesu? Eto, došlo mi je. 🙂 To je nešto o čemu razmišljam neko vrijeme, uglavnom ponukana konstantnim priljevom inspirativnih citata i ljubavnih izjava plesu po svim društvenim mrežama na kojima imam profil. Dakle, da odmah na početku kažem, nemam ništa protiv toga da nekome ples puno znači, i da to onda izrazi citatom ove ili one poznate osobe/plesača, ako se već s dotičnom izjavom poistovjećuje. Ako mi i smeta, onda osuđujem u tišini. Ovo je ionako moj privatni internet prostor, pa ću prema tome sad govoriti o sebi, svom doživljaju plesa, i što on predstavlja u trenutnoj konstelaciji svemira.

Rekoh u naslovu, ples nije moj život. Ples je nešto čime se bavim i što me dobrim dijelom definira. Štoviše, do prije nekog vremena bio je jedino što me definiralo, i lovila me lagana panika kad bih pomislila što bih bila kad ne se ne bih mogla zvati plesačicom.

Međutim, ples nije cijelo moje biće, ne provodim svaki slobodni trenutak plešući, a onaj u kojem ne plešem, razmišljajući o plesu. Zašto? Zato što sam umorna. Zato što sam pronašla novu knjigu i kompulzija me tjera da ju cijelu pročitam te sekunde. Frustrirana sam. Neraspoložena. Ne da mi se. Nije bitno. Bitno je to da trenutno ne želim provoditi vrijeme isključivo plešući.

Ples za mene nije transcedentalno iskustvo, bar ne uvijek, i ne u onoj mjeri u kojoj to svi citati sugeriraju. Da, plesom kao oblikom tjelesne aktivnosti luči se serotonin, ili kemijska sreća. Da, divlji i dugi shimmy drill je odličan za izbacivanje agresije. Da, ima trenutaka kad se osjećam sretno i opušteno nakon što nešto otplešem. Ali ne uvijek, i ne onda kad bih trebala.

 Ples za mene nije aktivnost s velikim P, i nije afera nabijena emocijama. Prije bi ga se moglo nazvati dugogodišnjim brakom, u kojem je prošla ona početna zaluđenost.

Zašto  za mene ples nije sve ovo, i vjerojatno još ponešto?

Zato što ples frustrira, najčešće, i to na gotovo svim svojim razinama. Kreativno sam tijekom godina bila više frustrirana i zakočena nego u nekom polu-tarab ili tarab stanju. Od pritiska rokova to generalne neinspiracije, bilo je mnogo trenutaka, slučajeva i točaka u kojima mi se gadio onaj trenutak dana u kojem sam se morala pokrenuti i vježbati i koreografirati. I neizmjerno olakšanje kad bih s nekom točkom završila: složila u nešto, po meni uglavnom nereprezentativno, ali barem gotovo, koliko-toliko uvježbala (jer nikad zapravo ne možete dovoljno nešto uvježbati, jel tako?), i otplesala, jer to je značilo da je gotovo i da više ne moram. Mislim da nikad, barem do ove posljednje točke (koja čak nije niti moja, pa možda to igra nekakvu ulogu), nisam neku točku nakon otplesane baš POŽELJELA izvesti još jednom. Spletom okolnosti najčešće jesam, i te reprize su uglavnom bile uspješnije od premijere, ali prvotna želja i intencija je bila odbaciti točku nakon što sam ju (konačno!!!) izvela.

Mogla sam ja voljeti glazbu na koju plešem, ali koreografiranje je bilo toliko dugo i emocionalno iscrpljujuće, da je kasnije trebalo proći puuuuno vremena prije nego dotičnu stvar ponovno mogu čuti. Stvar kojom sam se dugo bavila prije 7-8 godina sam od tad poslušala JEDNOM. I to mi je sasvim dovoljno za još nekih 7-8 godina.

Ples je frustrirajuć i na organizacijskoj razini. Tečaj je u doba koje vam ne odgovara pretjerano, i u jednom trenu vam se jednostavno ne da otići. Treba vježbati, a nema se vremena. Zahtijeva se veći angažman za neku točku, a fizički je neizvedivo da se pojavim u to vrijeme na tom mjestu. Ne mogu skupiti ljude za tečaj. Ne stignem pripremiti materijale za tečaj. Umorna sam i jednostavno mi se ne da.

Naravno, tu je i ona generalna emocionalna razina. Možda sam čudna, a možda dobar dio ljudi osjeća isto, ali mene ples emocionalno ne ispunjava cijelu. Kad nastupam, nisam u emocionalnom zanosu, nego u koordinacijsko-strateškom, što znači da razmišljam o sljedećem: gdje sam na pozornici, gdje bih sljedeće trebala biti, i zašto eventualno nisam, što ide sljedeće ili DOVRAGA ŠTO IDE SLJEDEĆE KAKO SAM ZABORAVILA VLASTITU TOČKU?!, ne gledaj u pod, sad gledaj u pod, narukvica klizi, težak privjesak me udario u nos, kosa mi prekriva lice a loše će izgledati ako ću je stalno popravljati, popiknula sam se i izgubila ravnotežu, pod se ne skliže dovoljno, pod se skliže previše, pozornica je prevelika, pozornica je premala, kostim se diže, kostim se spušta. Da nabrojim samo nešto. Pozornica, bar za mene, nikad nije bila pogodno mjesto za emocionalno zanošenje. Ne da mehanički sve odrađujem, ne mogu kvalitetno plesati ako se s glazbom nisam na nekoj razini povezala, što samo po sebi podrazumijeva emocije, ali u trenutku dok doživljavanje emocija dođe na red, prošao je cijeli show. Jednostavno je previše drugih stvari o kojima treba razmišljati u tom trenutku.

Podučavanje je isto prilično nezgodno vrijeme za emocije. Ako sam pripremila sat, onda se koncentriram na to. Ako nisam pripremila sat, onda se opet koncentriram na to. Eventualno i na protok vremena. I opet je: glazbu znam, glazbu ne znam, što radim ja, što bih sljedeće trebala raditi, što rade polaznici, treba li nešto ispraviti, za što još imam vremena, možda bi padne na pamet neka druga ideja…Velika pozitivna stvar podučavanja jest ta što me tjera da budem u tijelu, u toj jednoj jedinoj sekundi, i tako cijeli sat. A to je za moj mozak od nekoliko desetaka kolosijeka dobrodošla promjena.

Jedino okruženje u kojem bih se eventualno mogla baciti u emocije je kad sam doma, bez ikakve publike, i kad plešem čisto zato što želim plesati. A to se nažalost događa sve rjeđe. Ipak, to su trenuci u kojima najviše volim plesati, i sjetim se zašto volim plesati. Doista, da se krivo ne shvati, volim plesati, ali ne mogu plesati stalno, svaki dan. Mogu to pripisati nedostatku vremena, činjenici da plešem dugo i znam koliko vremena treba da se doista nešto svlada, pa mi se često ne da ulagati vrijeme i energiju. Mogu biti entuzijastična kad počnem učiti nešto novo, ali onda se dinamika tečaja promijeni, uspori, smanji se grupa, raspadne se grupa, nešto deseto, i više nemam toliku potrebu za plesom.

Poanta je da ne mogu stalno plesati, a i ne želim, i ne želim se pretvarati da živim da plešem i plešem da bih živjela. Ma kakvi. Uvijek ću voljeti plesati i uvijek ću plesati, ali bez pretjerano romantičarskih ispada. Možda sam sad upala u fazu u kojoj trebam odmak, odmor. Možda, da mi je plesni život dinamičniji, možda ne bih došla do točke u kojoj sam sretna da ne moram ništa uvježbavati do nedefiniranog roka u budućnosti. A možda bi mi i to bilo previše.

Namjera mi je bila ukazati na “drugu stranu” plesa, na povremene frustracije, dosadu i zasićenost. Nema mi smisla pretvarati se da non-stop uživam u plesu kad to nije točno, niti da sam najsretnija samo kad plešem. A niti to da nekako izbjegavamo govoriti o tome, a znam da je većina plesača koje poznajem, bilo profesionalnih bilo rekreativnih, osjećala neku varijaciju navedenih stvari.

I ispričavam se ja jezivoj slici, meni je bila fora. 🙂

Tango, fusion, tango fusion…Confusion

O fuzijama sam već pisala. Ne možda previše detaljno, ali jesam. I dok i dalje stoji sve ono što o fuzijama znamo, pretpostavljamo i mislimo da znamo, a to je da su one vrlo zahtjevan kreativni i konceptualni pothvat, koji se nevjerojatnom lakoćom može pretvoriti u kaos. Pravila za fuzije su jednostavna: da bi fuzija bila kvalitetna, treba odlično poznavati stilove koji se fuziraju, ne pokušavati ugurati u koncept previše stvari-i pet dobro izvedenih kombinacija ili elemenata je bolje od pedeset loše izvedenih-i uvijek, uvijek, uvijek treba poštovati glazbu na koju se pleše, ritam, melodiju i raspoloženje. Rekla sam već u prošlom tekstu, i reći ću opet: grozan sam licemjer kad je riječ o fuzijama, jer ih inherentno ne volim-vidjela sam previše promašenih da bih mogla vjerovati u njih-a svejedno u zadnje vrijeme radim dosta fuzija (ako ikome išta znači, nisam previše oduševljena rezultatima i mislim da je vrijeme da odustanem od fuzija). Međutim, uvijek mi je drago vidjeti kad netko napravi nešto dobro, atraktivno i originalno. Volim pogledati nove i drugačije stvari i volim biti ljubomorna na druge kreativce koji su se sjetili nečega što ja nisam.

Ali.

Koliko god se trudila biti liberalna i poštivati tuđu slobodu izražavanja (u konačnici, tko sam ja točno da ikome solim pamet ili ga zbog nečega kritiziram), postoji jedna specifična fuzija koju nikako ne uspijevam tolerirati. To je tango fusion.

Tango, onaj argentinski, ima posebno mjesto u mom plesno-emocionalnom kontinuumu. Argentinski tango je jedina od tone plesnih disciplina koje sam probala, a da je trenutačno krenuo. Na prvom satu tanga doživjela sam tango tarab. Je li vam se ikad dogodilo da vam je nešto jednostavno sjelo? Da ste neku aktivnost, ples, štrikanje, nešto, osjetili kao potpuno svoje?

Čak niti s orijentalnim plesom nisam imala taj prosvjetljujući trenutak prepoznavanja. Da, oduševio me, znala sam da se time želim baviti i napredovati, ali nije krenuo iz mene; trebalo je mnogo sati i vježbe da bih ga mogla zvati svojim, i zapravo je u napredovanju veću ulogu imala magareća tvrdoglavost i upornost nego talent.

S tangom je bila druga priča, i zato je u mom svemiru tango nekako nedodirljiv. Zbog toga sam lagano alergična na tango oriental, tango fusion i slične tango-orijentalne varijante. Naravno, u potpunosti razumijem privlačnost tanga i tango glazbe. Tango je, i kao glazba i kao ples, dramatičan, dinamičan, i ako imate dobru ideju, možete dobiti nevjerojatno atraktivnu točku. Tako da sasvim razumijem u čemu je privlačnost tanga za orijentalne plesače, zašto vam Youtube izbaci tisuće videa kad pretražujete tango oriental.

Međutim, uvijek se nekako dogodi da se tango fusion, tango oriental svede na šešir, crni kostim s eventualnim crvenim naglascima, i tango glazbu (i to uglavnom onu za standardni/internacionalni tango, dakle, slow-slow quick-quick slow ritam, ponekad u nekom orijentalnom remiksu).

Tango fuzija nije šešir i crni kostim. I da stvar bude tragičnija, dobar dio snimaka bilježi relativno lošu tehničku razinu izvođača. Vjerojatno ću vječno prezirati tango fuziju i kao sintagmu i kao koncept, ali priznat ću kad netko napravi dobru točku. Jedna takva dobra točka je jedan jedini video Nike Mlakar na Youtubeu, koji je označen kao tango oriental, i koreografija koju je podučavala na radionici prošlog travnja u sklopu Bastet&Friends projekta. Bila sam skeptična čim sam vidjela tango fusion kao temu, ali mi se Nikin stil i njeno korištenje prostora i kretanje kroz prostor generalno sviđa, pa me zanimalo što je zamislila, i to je onda stvarno bila fuzija. Ubacila je ravno dva tango elementa, ostatak je bio kombinacija jazza, nešto sitno suvremenog i orijentalnog, a glazba, iako jest bio Libertango, vjerojatno najpoznatija i najkorištenija tango stvar svih vremena, bila je riječ o crossover obradi. Prema tome, tango je više bio inspiracija i suptilni lajtmotiv, a ne vrišteća prikaza sa šeširom. Tako bi nekako, barem prema mom mišljenju, fuzije trebale funkcionirati.

Kako rekoh, osim Nikinih, nisam vidjela tango fuzije/tango oriental, koje bi me impresionirale. Ipak, ne mislim da je tu riječ samo o tome da je netko imao ideju koju nije uspješno kreativno i/ili tehnički realizirao, nego je dobrim dijelom, bar kako ja shvaćam ples-orijentalni kao solo formu i tango, bilo standard, bilo argentinski, kao ples u paru. U mom shvaćanju, ključ je upravo u distinkciji solo-par.

Orijentalni ples i sve njegove stilove i podvrste moguće je plesati na bezbroj načina, međutim, srž forme je da, bez obzira na to je li na pozornici šezdeset osoba ili samo jedna, svaka osoba oslanja se isključivo na sebe i svoj osjećaj za ravnotežu, a ako je riječ o solo točki, onda i na vlastite želje o tome što želi sljedeće izvesti. S plesovima u paru, samim time onda i u tangu, nije tako. Tango je zamišljen kao ples u paru, i iako i plesač i plesačica moraju vladati vlastitim tijelom, ravnotežom i držanjem, te, bar kad je riječ o standardnom, natjecateljskom tangu, znati samostalno izvesti svoj dio kombinacije, međutim, atraktivnost plesa proizlazi iz rada i plesanja u paru. Pogledajte ovaj tango u paru, i probajte zamisliti kako bi izgledalo da samo plesač ili plesačica plešu.

Prvo, djelovalo bi nepotpuno zbog specifičnog držanja/linije tijela, barem na plesačici, a drugo, neki od ovih elemenata izvode se impulsom od partnera/osobe koja vodi i zahvaljujući zadanom okviru, odnosno, držanju tijela.

(Čisto onako off-topic, zvone li samo meni dolari u glavi dok gledam haljine, ili nas ima još?)

S druge strane, gledajte argentinski tango.

Ono što se ne može vidjeti na videima, jest koncept vođenja. Standardni tango, pleše li se na natjecateljskoj ili rekreativnoj razini, funkcionira na principu kombinacija. Za svaki ples postoji silabus, s određenim osnovnim figurama, koje se plešu u određenom redoslijedu. Naravno da se elementi i figure mogu slagati na različite načine, ali osnovna ideja je da su plesovi u paru u startu polukoreografirani-na tečajevima se uči određen broj figura koje ljudi najčešće plešu redoslijedom kojim su ih učili, barem dok ne postanu sigurniji u sebe, dok su točke za natjecanja u potpunosti koreografirane.

Argentinski tango ima drugačiju filozofiju. Argentinski tango, ako ga se pleše kako spada, u njegovoj istinskoj formi i konceptu, jest improvizirani ples u paru. To znači da plesač kreira ples, kako god on želi u datom trenutku, s kojim god elementima, a na plesačici je da slijedi. Ako argentinski tango podučava netko tko zna što radi, onda se uče samo pojedini elementi, kao što su ochosi, ganchosi, boleosi…ali iz različitih pozicija u plesu, a ne u sklopu zadane sekvence. Musicality je u argentinskom tangu izuzetno bitan, i dobar plesač mora dobro vladati strukturom tango glazbe i teorijom plesanja tanga da bi mogao uspješno voditi.

Prema tome, plesačica unaprijed nikako ne bi smjela znati koji će element u kojem trenutku plesati. Argentinski tango se uspješno pleše, vodi i slijedi zahvaljujući specifičnom držanju, odnosno tango zagrljaju, koji je doslovno to: zagrljaj, u prijevodu, puni kontakt prsima, jer se argentinski tango vodi tijelom. Dakle, spoj je od struka naviše, a noge su slobodne za kretanje. Na ovaj način, niti teorijski niti praktično, nema šanse da plesačica napamet nešto otpleše.

U takvom specifičnom i plesnom kontekstu, a onda i vođenju, sve što plesačica napravi je inducirao plesač, i ona u uspješnom izvođenju ovisi i o doslovnom osloncu koji ima u njemu i njegovom okviru, uz neke minimalne varijacije. Postoje elementi koje plesačica može izvesti samostalno i samostalno o njima odlučuje, međutim, generalna ideja je improvizacija u paru.

Vrlo je teško raditi orijentalnu fuziju s plesovima u paru, tako da, bez obzira na neuspješnost dobrog dijela njih (a tu uključujem i svoje), ipak treba pozdraviti napore koje ljudi ulažu da kreiraju nešto novo, pa ću tako i ja nastaviti paralelno mrziti i tolerirati tango fuzije. 😀

Kreativna kaljuža i one-trick pony

Zapela sam (ilitiga: I’m stuck). Kreativno, mentalno, u plesnom smislu, sam zapela.

I nemam blagog pojma zašto. Mogu otprilike reći kada se to dogodilo, i možda izmisliti onaj zašto. To bi bilo, jednim dijelom, zato, jer me posljednji kreativni pothvat dotukao; ukupno, pet mjeseci sam kemijala koncept, mozak mi je skoro eksplodirao od kreiranja kostima, mislila sam da ću se ispovraćati ako još jednom vidim Pinterest, pjesmu sam brutalno skratila za četrdeset sekundi jer nisam znala što da radim s tih četrdeset sekundi, (rezanje glazbe je ultimativna linija manjeg otpora), i to svejedno nije bilo naročito olakšanje, jer opet nisam znala što da radim sa zadnjih dvadeset sekundi. Plus, borila sam se sa kroničnim nedostatkom prostora za vježbanjem i gubitkom ravnoteže na svakom trećem koraku. Došla sam do te faze da sam već pred kraj ozbiljno razmišljala da odustanem; jednostavno odustanem, koga briga za nastup, skratit ću si muke. Nisam na kraju, jer sam ili a) mazohist, ili b) potrošila sam previše vremena na cijelu priču da bih to onda, tri tjedna prije kraja, poslala kvragu. Iskreno, ne znam vam dati točan odgovor. Vjerojatno je oboje u pitanju.

Sljedeći nastup trebalo je odraditi jedva mjesec dana kasnije. Nije mi bilo jasno što mi je pobogu došlo, kad me nedavno iskustvo iscijedilo. Taj je ipak bio manje intelektualno poguban, jer sam i tu primijenila liniju manjeg otpora: jedna koreografija s radionice, jedna stara stara. Ništa nova, ništa nova.

Nije to loše; u konačnici, zadnji je tekst bio upravo o prednostima repriziranja. Međutim, u širem kontekstu, nije riječ o tome da nisam imala dovoljno vremena za sklepati koreografiju; ionako sam u posljednje vrijeme izmijenila pristup koreografijama i više ne koreografiram svaku milisekundu, nego nekoliko većih cjelina, kao orijentire, a ostalo ostavljam improvizaciji, jer puno ovisi i o prostoru, veličini pozornice, tremi, itd. itd. Da sam se baš zainatila, mogla sam cjelovečernji program izmisliti.

Ali nisam. Ne mogu. Uopće se ne radi o tome da neću; NE MOGU. Ubija me pomisao na koreografiranje, postavljanje scene, osmišljavanje koncepta. Doista ne želim biti melodramatična, niti volim kad su drugi melodramatični, ali ne mogu objasniti do koje mjere kreativnu/mentalnu blokadu osjećam na fizičkoj razini. Barijeru osjećam kao fizičku, kao realnu, solidnu tvorevinu koja mi stoji negdje u mozgu i koja priječi bilo kakvoj kreativnoj ideji ili misli da probije. Imam osjećaj da imam ideja, imam i želju stvarati, a ne mogu. Ne mogu, ne mogu, ne mogu. Ne mogu deset sekundi koreografirati, a kamoli nešto duže. Glazba me ne inspirira, sve ono na što volim plesati na tom je popisu već godinama, i već mi se gadi, želim nešto novo, a opet, ne znam odakle da počnem s novim, ili nije pretjerano plesno ili nemam energije i inspiracije. I ono najgore, nemam inspiracije za satove. TO je tek tragično; kako bi moje polaznice trebale biti motivirane i kreativne, ako ja to nisam?

Cijela je ta mentalna blokada otišla i na fizičku razinu. Kad pustim glazbu koja me jednom inspirirala, zaključam se u tri, četiri pokreta, jedno raspoloženje. Da to vizualno približim:

https://youtu.be/zS90HSMayoY

https://youtu.be/i_EARS-3wfw

Nije me, isključivo iz logističkih razloga, bilo u dvorani mjesec i pol, i jako mi se plesalo, i imala sam jedan od rijetkih poriva da se i snimim (ispričavam se što na momente ispadam iz kadra), jer niti to volim, niti imam inače dovoljno prostora da cijela stanem u kadar, i još uhvatim odraz.

E sad, primjećujete li lajtmotiv(e)? Evo što ja vidim: glazba je raspoloženjem I-D-E-N-T-I-Č-N-A. Melodija, melankolija, taqsim, introspekcija, uzemljenost. Statika. Ne tjera baš čovjeka da putuje kroz prostor.

Pokreti. Ispada da znam četiri, pet stvari. Mogla bih se izvlačiti na musicality, ali nema svrhe; s ekspresivnošću ili bez nje, sinoć sam bila u prilično nepokretnom raspoloženju. Da se razumijemo, ne mislim da ovo izgleda loše; dosta sam zadovoljna kako je ispalo, bez obzira na cjelokupno raspoloženje i povremeno škripanje parketa, međutim, nisam bila previše, ili do kraja, u glazbi i tome što radim, iz gore navedenih razloga.

Sve u svemu, nisam u pretjerano samopouzdanom raspoloženju. Osjećam se kao one-trick pony. 

Pitanje je, naravno, kako izaći iz kreativne blokade. Čini se da su kreativci svih vrsta često blokirani, jer kad krenete googlati: what to do when you’re crea..., Google kao prvi rezultat ponudi …creatively stuck. Savjeta ima svakakvih, ali su dobrim dijelom orijentirani na pisce; nisam pronašla ništa što bi se konkretno ticalo plesača (ili se samo nisam dovoljno potrudila). Ipak, teško se uopće mogu dati općeniti savjeti, jer smo svi toliko različiti, i kod svakog pali neka druga kombinacija poticanja kreativnosti. Doduše, apsolutni favorit mi je zasad ovo:

3. CHECK INTO AN EXPENSIVE HOTEL.

—Claire Dederer, writer

This only works if you are a little on the cheap side.
Check into an expensive hotel for three nights. It’s good if it’s near the airport or some other deeply boring location. Bring whatever you need to get hopped up: candy, bourbon, coffee, nicotine patches. Also, pants with an elastic waist. And a stack of books that you love but that you have read at least twice already. Once you’ve checked in, give the remote to the front desk and instruct them not to give it back to you, no matter how much you beg.

Now. Write ten thousand words. If you feel blocked, just think about all the money you’re wasting, sitting there, staring into space like an idiot.

https://www.fastcodesign.com/1670989/11-tricks-for-battling-creative-blocks-from-leading-creatives

Osim ovoga, po Internetu se savjetuju i meditacija, žestoka fizička aktivnost, ples, promjena prespektive, promjena aktivnosti, rutina, disciplina, improvizacija, uranjanje u slikarstvo, glazbu, ples, književnost, bilo koju drugu kreativnu disciplinu da bi se maknula blokada u matičnoj,  i tako dalje i tako bliže.

Kako rekoh, teško je dati općeniti savjet, jer svi smo različiti, i svatko nažalost mora otkriti vlastitu kombinaciju. Kod mene je to trenutno disciplina, rutina, promjena perspektive i puštanje da prođe vrijeme. S jedne strane, držim se rutine, jer sam naučila da je to ono što će u konačnici dovesti do pomaka, samo ću jednog dana doživjeti prosvjetljenje/deblokadu. S druge strane, nastojim se baviti drugačijim stvarima, promijeniti perspektivu. Njuškam opet nešto oko tribala, visim na Daturi i vježbam (ili barem pokušavam) pokrete i kombinacije kojima se dosad nisam bavila. Razmišljam koju još plesnu formu da si natovarim u raspored. Radim poslove koji ne zahtijevaju intelektualnu angažiranost, kao što je peglanje, i tad mi um slobodno luta i tu i tamo smisli nešto pametno. Nastojim zapamtiti genijalne ideje koje mi padnu na pamet u polusnu, jer tad se uvijek sjetim nečeg ingenioznog, čega se onda ujutro ne mogu sjetiti. Puštam da prođe vrijeme i da se u jednom trenu čudesno deblokiram. Nastojim detektirati u čem je problem, barem u tehničkom plesnom smislu, i raditi na poboljšanju.

Dosta kontradiktornih ideja, međutim, poanta i jest u tome da se ne mogu osloniti na samo jednu metodu. Treba mi koloplet ideja i pristupa da se što prije riješim ovog izuzetno frustrirajućeg stanja, i da, nažalost, rješavanje problema uključuje i kasnonoćno googlanje fraze: what to do when you’re creatively stuck, koliko god to bilo sramotno priznati (When in doubt, Google).

Po Internetu već godinama kruži ono što je Jack London navodno rekao za inspiraciju: You can’t wait for inspiration, you have to go after it with a club. Bio on autor ove umotvorine ili ne, ima nešto u tome. Ono malo što sam proučavala kreativno pisanje (a doista je nevjerojatno malo), nitko nikad nije savjetovao da sjediš i piljiš u prazan papir/Word dokument, i čekaš nešto briljantno. Ne. Postavljanje ciljeva. Vježbanje. Deset tisuća riječi dnevno. Pet tisuća. Odlomak. Napiši karticu teksta na temelju sna. Epizode iz djetinjstva. Nebitno; samo piši svaki dan. Naime, pisanje je vještina, i ples je vještina, i slikanje je vještina, i uči se i razvija vježbanjem. Za pisce je vježbanje pisanja svega i svačega, kratkih, dugih tekstova, potpuno izmišljenih, baziranih na stvarnim događajima, za slikare je slikanje apsolutno svega što vide ili zamišljaju, za plesače je vježbanje bezbroj kombinacija i varijacija pokreta. U nekom trenu će se ta blokada razbiti, ali ne samo čekanjem da prođe, i ne samo manijakalnim radom. Treba raditi i vježbati i truditi se, ali jednako tako i dopustiti vremenu da istovremeno odradi svoje, maknuti samonametnuti mentalni pritisak da sve treba odmah i sada, a najbolje prekjučer.

Recikliranje

Treba li reciklirati? Ako govorimo o smeću, da. Ako možeš, razvrstaj smeće, ne stvaraj previše smeća, ne puštaj vodu da teče dok pereš zube.

Međutim, ne govorim o smeću. Na pameti mi je recikliranje a) koreografija, i b) kostima.

Krenut ću s kostimima jer su oni jednostavnija tema. Imam li samo ja poriv da kostim masno platim, jednom ga nosim, i onda želim prijeći na sljedeći? I tako u nedogled?

Plesači su čudna bića u tom pogledu. Nikad nemamo dovoljno kostima i uvijek nam treba još jedan, imamo ih nekoliko koji su namijenjeni za jednu specifičnu točku, trošimo goleme količine novca na njih, veselimo im se kao mala djeca, planiranju, biranju materijala, kupovanju kristala, udisanju ljepila dok te iste kristale slažemo po suknji, ili pak prekopavanju i odabira dizajnerskih, ready-made modela.

I platimo ga, proplešemo jednom, i već nam vrag ne da mira. Već trebamo još jedan, jer ovaj je bio za tu jednu točku, ne slaže se s konceptom sljedeće. A realno, tako se ne ponašamo kad je riječ o “normalnoj” odjeći, koja je desetke puta jeftinija od jednog kostima.

Ovo zapravo nije neka mozgalica: ako netko može kupovati i prodavati, kupovati i prodavati, kupovati i prodavati kostime, i tako u nedogled, da ima optimalnu akumulaciju kapitala i ne trpi prevelike troškove, samo naprijed. A ako baš želimo isti kostim nositi godinama i u svakoj točki, nitko nas u tome nikakvom legitimnom mjerom ne može spriječiti.

Međutim, primarno sam počela razmišljati o koreografijama/glazbi. Ironija je da me na razmišljanje potaknuo novi kostim. Jako sam ponosna na sebe jer sam vlastitim naporima uspjela sastaviti kostim kojeg se ne sramim predstaviti javnosti.

Ubila sam 8 metara materijala za njega, a prije toga sam tri godine gledala tu hrpu tkanine i maštala što će ona biti kad naraste. Da skratim priču, što sam zamislila, to sam na kraju i dobila, i ta me spoznaja ispunjava nevjerojatnim zadovoljstvom.

E sad, palo mi je na pamet da bih novu bebu mogla ponijeti u dvoranu i snimiti ga, jer želim vidjeti kako se kreće. A da bih to mogla, treba mi neka glazbena podloga.

Razmišljajući o opcijama, po ne znam koji put sam shvatila da imam prilično ograničen repertoar preferencija. Postoji određen broj stvari koje mi se sviđaju, a nisam ih nikad imala priliku plesati, pa zašto ne bih ovako? Ali onda mi je pala na pamet jedna jako stara stvar, koju koreografski muzem već nekoliko godina. Ta me ideja razveselila, jer dobro poznajem glazbu.  S druge strane, dosta mi je stalno istih stvari i želim/trebam neku, makar minimalnu, promjenu.

Ova situacija je mikrokozmos mog uobičajenog odnosa prema glazbi za ples. S jedne strane, ne volim recikliranje. Potrošim nekoliko mjeseci radeći na koreografiji, otplešem je i već mi je dosta, čim se maknem s pozornice razmišljam koja će biti sljedeća.

I dok ovaj iskoristi-i-odbaci pristup prema glazbi i koreografijama ima svojih kreativnih prednosti, ima i nedostataka. Recimo, prva izvedba bilo čega mi je uvijek najgora; nema veze koliko vremena prije toga utrošim na dotičnu stvar, ta prva je uvijek nekako testna, gdje otkrivam što od zamišljenog mogu izvesti pod tremom, gdje u kojim dijelovima završim na pozornici, koji su pokreti problematični s obzirom na kostim…Doista nema veze koliko sam prije vježbala, pozornica je sasvim drugačiji kontekst. Doma ili u dvorani nije bitno zateturam li u spinovima i skoro razbijem ogledalo; na pozornici ipak moram prilagoditi silinu zamaha jer zaista ne želim pasti i osramotiti se.

I zato je ta prva izvedba kao generalna proba, ako to ima logike. Svakom sljedećom izvedbom ta jedna stvar postaje dotjeranija, jer imam više vremena za pripremu, mogu dotjerati prijelaze, tajming, možda mi na pamet padne neko bolje koreografsko rješenje…Dodatno upoznam glazbu; svakim novim slušanjem otkrijem neku dotad skrivenu ritmičku i melodijsku nijansu, pa se mogu igrati i s tim. Na kraju krajeva, improvizacija s vremenom s ovim pristupom postane lakše, a tijelo je na autopilotu, jer mozak više ne mora razmišljati što ide sljedeće, već mogu jednostavno plesati i biti uvjerljiva.

Prema tome, nisam više potpuni protivnik recikliranja glazbe, jer dugoročno imam više koristi od toga, od štampanja jedne točke za drugom. U konačnici, ako stalno plešete jedno te isto, prije ili kasnije ćete dobiti video kojim ste zadovoljni. 😀

A opet, ima ta jedna stvar koja tako lijepo zvuči, i nema veze što dugo traje i strukturno je komplicirana i što imam relativno malo vremena, jednostavno ne mogu sad propustiti priliku da ju pokažem…I tako u krug. 😛

“Tretman” žena i plesačica

Ovaj je tekst trebao biti objavljen još prošli tjedan, i to s potpuno drugom temom. Međutim, u zujanju po Facebooku naišla sam temu koja periodično iskoči, ali generalno, nitko ništa zapravo ne može poduzeti, pa sam se osjetila ponukanom sabrati vlastite misli i iskustva.

Dakle, o čemu se radi? Jednu plesačicu verbalno na Facebooku maltretira muškarac koji zahtijeva da odgovori na njegove upite o njegovom fizičkom izgledu, a nakon njenog ignoriranja, počinje ju vrijeđati. Za ovu konkretnu situaciju znam zahvaljujući svojim prijateljima, čije reakcije iskaču na mom feedu, inače bi mi ovo prošlo potpuno nezapaženo, a riječ je o nečem gotovo pa integrativnom za žensku (orijentalnu) plesačku populaciju.

Kako vas (muška) publika tretira? Moram se unaprijed ispričati ako se koji normalni muškarac nađe uvrijeđenim, doista mi nije cilj generalizirati i generalno etiketirati, ima muškaraca koji su civilizirani i neopterećeni latentnom mizoginijom, međutim, činjenica jest da plesačice najčešće u nekoj formi maltretiraju muškarci.

Tretman koji plesačice dobivaju od muškaraca varira. Nebrojeno sam se puta našla u situaciji da su muškarci imali neki blesav komentar kad bi saznali što ja to plešem, od klasičnog: a je li to ono oko šipke, i varijacije na temu mahanja stražnjicom, pa preko demonstracija, i pitanja: a da nam pokažeš nešto?

Nakon svih ovih godina plesanja, muške komentare o orijentalnom plesu, posebno one koji naginju infantilnosti, ne doživljavam, djelomice zato što znam da je dobar dio njih dobronamjeran. OK, možda dobronamjeran nije točan izraz, ali znam da u njima nema ništa loše, zlokobno ili da sliči maltretiranju, već je jednostavno riječ o automatskom muškom komentaru, koji jednim dijelom ima veze s njihovom biokemijom, a manje je prisutan kulturološki segment više ili manje prikrivene mizoginije.

Međutim.

Olako otpisujem svaku opasku, zato jer jednostavno nemam energije baviti se njome na bilo kojoj mentalnoj razini. Ne da mi se analizirati njene kulturološke rodne implikacije, ne da mi se vikati na onog koji se usudio nešto reći, jer ne vidim smisao u litaniji o umjetnosti koja je orijentalni ples. Ne razmišljam u pretjerano romantičnim terminima o plesu niti imam potrebu na taj se način izražavati. Uvijek mi je na pameti samo to da je orijentalni ples težak kad s njim počinjete. Težak je svaki put kad pokušavate uvježbati nešto novo. Težak je kad dva dijela tijela moraju raditi u suprotnim smjerovima. Teško je kad odlučite odraditi Flow Drills Zoe Jakes, jer sve pokrete kao znate. I zato najčešće kažem: dođi pa probaj. Jer realno, svatko tko je probao plesati orijentalni, uključujući i mene, je naglo promijenio percepciju o fizičkoj zahtjevnosti forme nakon što je probao.

Ipak, svaki put kad čujem: a jel to ono oko šipke, obuzme me snažna želja da govornika nabijem na tu istu šipku. Vrijeđa me to, omalovažava i kao ženu i kao plesačicu, i zbog onoga što se time implicira o orijentalnom plesu, i plesu oko šipke. Vrijeđa me i svaka muška demonstracija neke varijante hip circlea (treba doduše napomenuti da i žene demonstriraju; one najčešće shimmaju-i to zna udariti živce). Vrijeđa me svaki prijedlog da nešto pokažem.

I dok je s jedne strane lako reći da je riječ o tulavim muškarcima i naučiti ne obazirati se na opaske, istovremeno je nemoguće ne zapitati se što je uvjetovalo takvu reakciju, i je li riječ samo o plesno vezanoj opasci. Iako u svojstvu plesačice nisam, na svu sreću, imala izrazito negativnih iskustava, imala sam ih kao žena. Muškarci su za mnom vikali, trčali, trubili. I ne, ne raste mi ego od toga. Ne sviđa mi se kad mi frajer na cesti kaže da sam zgodna i da želi moj broj. Nije mi se sviđalo ni kad mi je jedan primjerak na semaforu rekao da misli da je upravo našao novu curu. U jednoj drugoj situaciji, dok sam žurila na bus, samo sam produžila kad mi se muškarac obratio, jer ne poznajem ga i zašto da razgovaram, na što je dobacio za mnom da sam primitivka. Oh ironije.

Zahvaljujući dostupnosti informacija, vidimo da je sociokulturni položaj žena samo površno ravnopravan; ispod se nalaze duboko ukorijenjene ideje o ženama kao niže vrijednim, koje su toliko dugotrajne da se nameće pitanje jesu li one samo kulturno uvjetovane, ili je riječ i o nečem iskonskijem.

Ne znam, nažalost, kako razmišljati o nečem ovoliko problematičnom, niti kako se točno nositi sa muškim „ispadima“. Zapravo, nemam jedinstven pristup; svaki put reagiram drugačije, nekad se naljutim, nekad ne reagiram, nekad nađem neku trivijalnu izliku…I pomislim, ako počnem vikati na nekoga zbog neke opaske o orijentalnom plesu, hoću li uopće postići nešto konstruktivno? Hoću li postići nešto konstruktivno iznošenjem kulturološke pozadine orijentalnog plesa, razinu koordinacije i koncentracije, mind-body povezanost koju zahtijeva? Tko zna. Hoću li postići išta konstruktivno ako urlam na idućeg puberteliju koji me u prolazu „okrzne“ po stražnjici? Ili na sljedećeg koji na semaforu ustanovi da sam mu nova cura? Ili ako blokiram sljedećeg koji mi uporno šalje poruke u inbox? Jedna od rijetkih beneficija Facebooka je mogućnost blokiranja, međutim, dalje od toga ne ide. A ne možemo blokirati osobu u realnom svijetu. Međutim, da nešto ne valja s društvom i kulturnim univerzumom u kojem živimo, ne valja. Jer da su stvari posložene suvislo, nijedan muškarac si ne bi uzeo za pravo virtualno ili bilo kako drugačije maltretirati ženu koja ga evidentno ignorira. I iako je sad isplivala priča o plesačici, nije zapravo uopće bitno je li riječ o plesačici ili ne.

Lijeva strana-desna strana

Dakle, koliko ste puta na satu, bilo onom kojeg držite ili onom kojeg pohađate, doživjeli mali emocionalni slom kad biste rekli/čuli: a sad to isto na drugu stranu? Jer ta druga strana se ponaša kao otuđeni rođak iz trećeg koljena: jest vaš, ali ne znate kako biste s njim točno trebali. E, tako i s tom drugom stranom ne znate što biste trebali, jer se ne ponaša normalno, ne surađuje, svaki je pokret triput teže izvesti, i dok se mučite s najsporijom brzinom, i pritom se užasavate duplo bržeg tempa izvođenja, zaključujete da su male šanse da ćete ikad: a) dovesti tu stranu do kolike-tolike upotrebljivosti, i b) ikad u koreografiji/nastupu svjesno isplanirati koristiti stranu tijela koja se tako evidentno ponaša kao da nije vaša.

Znači, događalo se? 😉

U orijentalnom plesu, gotovo svi pokreti su jednostrani, dakle, može ih se zasebno vježbati i na lijevoj,  i na desnoj strani tijela; naizmjeničnim pomicanjem određenih mišića na lijevoj i desnoj strani tijela dobivamo specifičan pokret (sjetimo se samo prvih sati i učenja novih pokreta-lovili smo mehanizam pokreta prvo na jednoj strani, pa na drugoj, pa smo spajali u jedan pokret). Međutim, svi vrlo rano otkrijemo da pokreti jednom rukom, jednim kukom, jednom nogom, u jednom smjeru idu lakše od one druge. Ta jedna strana tijela-uglavnom je to ona strana tijela s kojom rukom pišemo-je dominantna; ona druga je njena ružna polusestra. Većini ljudi su lakši pokreti desne strane, mada zapravo ne možemo govoriti o generalnoj statistici: dogodit će se da, suprotno svim očekivanjima, iskustvu i nadanjima, neki pokret baš u inat ide lakše na onu nedominantnu stranu.

Ta evidentna asimetrija u snazi mišića muči me otkad sam počela plesati, a počela sam plesati prije deset godina, što je dugo razdoblje uzrujavanja, stoga sam se prihvatila istraživanja uzroka i (mogućih) metoda ispravljanja.

Koliko shvaćam anatomiju i funkcioniranje ljudskog tijela, ono samo po sebi nije simetrično. Koliko smo samo puta čuli ili pročitali onu tvrdnju da bismo bili ogavni kad bi nam lice bilo savršeno simetrično? Ljudsko je tijelo asimetrično i strukturno, i funkcionalno, i bihevioralno. Sigurno znate neke od vlastitih nepravilnosti, čak i ako ne promatrate opsesivno vlastiti odraz u ogledalu. Meni je, primjerice, lijevo oko veće od desnog, dok mi je lijevo stopalo šire od desnog; otkriće dugujem posve nasumičnom prosvijetljenju prilikom jednog kupovanja cipela.

Logična je stoga pretpostavka da ni mišići desne i lijeve strane tijela nisu posve jednaki i ne funkcioniraju na jednak način. Jedan od uzroka te neravnoteže u ponajprije snazi mišića su vanjski faktori. Najčešće je riječ o učestalom korištenju jedne strane tijela. Najjednostavniji primjer je pisanje: svima nama je, kad smo prvi put uzeli olovku u ruke, prirodnije bilo njeno držanje i korištenje u jednoj ruci. Godinama konstatno držimo olovku u toj ruci, i posve nesvjesno favoriziramo dotičnu ruku u svim drugim poslovima koje treba obaviti. Prema tome, tu ruku više vježbamo, dok druga ulazi u upotrebu uglavnom u onim situacijama kad su nam obje ruke apsolutno potrebne.

Međutim, asimetrija i neravnoteža u radu mišića ne uzrujava nas previše na dnevnoj bazi. O njoj počnemo razmišljati tek kad ju primijetimo, i to prilikom neke fizičke aktivnosti. Ako krenete pretraživati Internet u potrazi za savjetima i odgovorima, izbacit će vam rezultate koji se tiču fitnessa i body-buildinga. Činjenica jest, neravnoteža u snazi mišića postoji kod manje-više svih. Međutim, treneri i kineziolozi, iako svi odreda potvrđuju postojanje neravnoteže i nužde da se ona mitigira u što je moguće većoj mjeri, nisu previše složni oko toga kako to treba postići. Recimo, prve tri stranice koje vam Google izbaci kad pretražujete uzroke i načine rješavanja neravnoteže u snazi mišića savjetuju tri različite stvari. Slažu se, doduše da treba raditi izolacijske vježbe, dakle, raditi pokret prvo na jednoj strani tijela, pa na drugoj, ali ne mogu se dogovoriti treba li prvo vježbati dominantnu stranu ili slabiju stranu, treba li slabijoj strani povećati opterećenje, bilo u vidu većeg broja ponavljanja, rada s većom težinom, ili pak oboje, ili na objema stranama raditi jednak broj ponavljanja itd. itd. itd.

Nažalost, problematika se ne razvija dalje od toga. Mislim da je nepotrebno spominjati da, kada je riječ o plesu, nemoguće je  pronaći podatke o ovom specifičnom problemu (ili to barem nije uspjelo meni). Međutim, neravnotežom snage mišića zapravo i nije potrebno promatrati u kontekstu plesa. Kako god bilo, mišiće treba (o)jačati. Ako ipak cijelu problematiku prenesemo u kontekst plesa i razmatranje kako se riješiti tog osjećaja da slabijom stranom tijela upravlja netko drugi, moramo se osloniti uglavnom na čistu logiku i osobni osjećaj. Naime, nisam kineziolog, međutim, ako jednu stranu tijela opetovano koristimo nauštrb druge-svaki put kad bih učila novi pokret, prvo smo ga brusili unedogled na desnu stranu, a lijevu neusporedivo manje-ta druga strana oslabi i treba je ojačati. Jednom sam prilikom na Shira.net našla savjet o vježbanju slabije strane, tako da joj se poveća broj ponavljanja: primjerice, hip drop na desnom kuku napravite 50 puta, a na lijevom 100. Drugom sam pak prilikom čula generalnu opasku da nema potrebe za takvim duplanjem; da je vrlo korisno već i to da svaki dan slabijom stranom tijela napravite nešto što inače radite dominantnom stranom, primjerice, da se počešljate lijevom rukom, jer na taj način trenirate mozak i stvarate nove neuralne puteve.

Usudila bih se ponuditi samo generalni savjet, a to je da slabiju stranu treba jače vježbati. Pritom je jače relativan pojam: odaberite metodu koja vam najviše odgovara, bilo to više ponavljanja, dodavanje opterećenja, vizualizacije, češljanje lijevom rukom, što god vašem tijelu odgovara kao sredstvo učenja i jačanja, dokle god vodite računa o pravilnom držanju i sigurnom vježbanju. Također, definitivno bih uz ples preporučila i još neki oblik fizičke aktivnosti, neovisno o tome imate li problema s neravnotežom snage ili ne, jer repetitivni plesni pokreti sami po sebi sporo izgrađuju snagu mišića; uz neke vježbe jačanja mišića, odnosno, dodatan oblik vježbanja, mišići se brže izgrađuju, što automatski utječe na kvalitetu plesne tehnike.

Za kraj, evo nekoliko linkova na kojima se problematika asimetrije i neravnoteže snage detaljnije objašnjava:

http://www.bodyrecomposition.com/training/correcting-a-strength-imbalance-qa.html/                    

http://rsob.royalsocietypublishing.org/content/3/5/130052

http://www.nytimes.com/2013/06/04/science/growing-left-growing-right-how-a-body-breaks-symmetry.html?pagewanted=all&_r=0

Žene Novog kraljevstva

Egipat. Obećana zemlja svih orijentalnih plesača. Za mene, povjesničara, Egipat je prepun starih stvari, pa je time dupla obećana zemlja. Iako se pitanjima žena i  rodne povijesti nikad nisam voljela baviti, redovito bih završila u jednoj takvoj temi, pa se tako i sada, još jednom, bacam u povijesnu žensku temu, žene Novog kraljevstva. Primarno, riječ je o dvjema egipatskim kraljicama, Hatšepsut i Nefertiti, koje su, svaka u svojem vremenu, imale značajan utjecaj na politička i društvena zbivanja u Egiptu, samim time postavljajući presedan za percepciju uloge i položaja žena u starim društvima.

Kontekst egipatske povijesti

Egipatska se povijest dijeli na 10  razdoblja:

• Preddinastičko razdoblje (5300.-3000. g. pr. Kr.)
• Ranodinastičko razdoblje (3200.-3000.g. pr. Kr./3200.-2686.g. pr. Kr.)
• Staro kraljevstvo (2670.-2150.g. pr. Kr.)
• Prvo međurazdoblje
• Srednje kraljevstvo (2100.-1750. g. pr. Kr.)
• Drugo međurazdoblje
• Novo kraljevstvo (1550.-1069. g. pr. Kr.)
• Treće međurazdoblje (1069.-664.g. pr.Kr.)
• Kasno razdoblje (664.-332.g. pr.Kr.)
• Grčko-rimsko razdoblje (Ptolemejsko, 332.-30. g. pr. Kr.)

 

Podjela na razdoblja novijeg je datuma; egipatska se povijest u Manetovoj kronici, koja je polazišni izvor za podatke o faraonima, dijeli na dinastije, njih trideset. Također, sva su datiranja okvirna, budući da je nemoguće potpuno precizno datirati određeno razdoblje, stoga se za svaku dataciju treba dopustiti odstupanje od nekoliko desetljeća, do nekoliko stoljeća.

            Početak egipatske civilizacije može se smjestiti otprilike u 6. tisućljeće prije Krista, dakle, oko 5000.g.pr.Kr. Tada je, naime, došlo do naseljavanja plemena duž Nila. Institucija faraona, egipatskih vladara, izrasla je iz plemenskih zajednica, odnosno, biranja plemenskog vođe radi održavanja reda u zajednici. U razdoblju prije početka faraonske vlasti, Egipat je bio podijeljen na Donji i Gornji-Donji Egipat jest onaj oko delte Nila, dakle, sjeverni dio zemlje, dok je Gornji Egipat južni dio, prema današnjem Sudanu. Gornji i Donji Egipat bili su „odvojene“ zemlje, svaka sa svojim urbanim središtem, vladarom i kraljevskim insignijama.

            Dinastička povijest Egipta, literatura je uglavnom složna, počinje u 4. tisućljeću prije Krista, oko 3200. ili 3100. g. pr. Kr., nakon što je Narmer, kralj Gornjeg Egipta, osvojio Donji Egipat i ujedinio zemlju. Prema nekim autorima, s njegovim je nasljednikom utemeljena prva egipatska dinastija, te se od tada faraoni krune, između ostalih, i krunama Gornjeg i Donjeg Egipta.

(Narmerova pločica/paleta; izvor: https://smarthistory.org/palette-of-king-narmer/)

            Staro kraljevstvo jest razdoblje piramida, dok je prvo međurazdoblje period o kojem nema mnogo podataka; međurazdoblja u egipatskoj povijesti općenito su razdoblja o kojima su arheološki i drugi izvori vrlo oskudni, te je prihvaćeno tumačenje da su to razdoblja različitih političkih, društvenih, ekonomskih, čak i klimatskih previranja.

            Novo kraljevstvo  svakako je jedno od najpoznatijih razdoblja egipatske povijesti, vrijeme Nefertiti, Tutankamona i Ramzesa II, razdoblje gradnje hramova u Karnaku, Luxoru, Abu Simbelu, i dobrog dijela grobnica Doline kraljeva. Upravo su Novo kraljevstvo i dvije kraljice toga razdoblja u fokusu ovoga teksta. Novo kraljevstvo predstavlja obnovljenu egipatsku državu, koja se uzdigla pod osamnaestom dinastijom sredinom 16. st. pr. Kr., nakon Drugog međurazdoblja, koje je obilježila vladavina Hiksa, plemena koje je sredinom 17.st.pr.Kr. osvojilo teritorij Egipta.  Novo kraljevstvo predstavlja vrhunac političke, gospodarske i kulturne moći Egipta, u kojem su obnovljene trgovačke veze s Nubijom, Fenikijom i Palestinom, proširene su granice države sve do Eufrata, a faraoni su ponovno dobili božanske atribute. Upravo je osamnaesta dinastija dinastija nekih od najpoznatijih faraona, poput Tutankamona i Ramzesa II., te Hatšepsut i Nefertiti.

Hatšepsut

 

(izvor: Wikipedia-https://en.wikipedia.org/wiki/Hatshepsut)

Hatšepsut je zapravo bila treća žena koja je samostalno vladala Egiptom: prije nje, to su bile kraljice Nitokris i Sobeknofrure, međutim, one su Egiptom vladale vrlo kratko, u razdobljima previranja. Hatšepsut je Egiptom vladala dvadesetak godina, u razdoblju relativnog prosperiteta i političkog i socijalnog mira. Ipak, Hatšepsut je najpoznatija i najposebnija egipatska kraljica zbog činjenice da se proglasila faraonom, što je bio presedan u egipatskoj povijesti.

  Hatšepsut je rođena kao kći faraona Tutmozisa I. i njegove supruge, kraljice Ahmes. Ovaj je par imao i sina Anenemesa, koji je po tradiciji kao muški nasljednik imao pravo na egipastko prijestolje, međutim, on vrlo rano umire. Budući da je bila faraonova kći, Hatšepsut je dobila i vrhunsku naobrazbu: dvorski ju je pisar rano naučio čitati i pisati hijeroglife, ali ona, smatrajući da kao žena  nikada neće sjesti na prijestolje, nije tu naobrazbu smatrala nužnom.

  Tutmozis I. nije imao sina sa svojom glavnom suprugom Ahmes, međutim jedna od njegovih inoča podarila mu je muškog nasljednika, Tutmozisa II. Negdje oko 1493.g.pr.Kr. Hatšepsutin polubrat Tutmozis II. postaje i njenim suprugom, što je bila uobičajena praksa u egipatskim vladarskim obiteljima kako bi se očuvala čistoća kraljevske krvi.Udajom za Tutmozisa II. Hatšepsut je stekla titulu Velike kraljevske supruge, što je njezinu sinu jamčilo direktno pravo na prijestolje, a njoj je davalo ovlasti koje su bile gotovo jednake onima faraona.

  Nema pouzdanih podataka o trajanju vladavine Tutmozisa II. Procjene se kreću između tri i trinaest godina. Ipak, vjeruje se je da je Hatšepsut tijekom cijele njegove vladavine imala velik utjecaj na njega, a postoje i pretpostavke da se druge ili treće godine njegove vladavine proglasila kraljicom sa svim ovlastima.

Tutmozis II. i Hatšepsut nisu imali sina; imali su kći Neferure, iako neki povjesničari čak nagađaju da ona nije bila njegova kći, već kći Hatšepsutina savjetnika i navodnog ljubavnika Senenmuta. Kako nisu imali muškog potomstva, Tutmozis II. oženio je pučanku Izidu koja mu je rodila sina, Tutmozisa III., koji nakon očeve smrti formalno postao nasljednik egipatske krune. Međutim, zbog njegove mladosti nije se smatralo da je sposoban preuzeti dužnosti faraona te njegova pomajka Hatšepsut postaje regentica, vladajući Egiptom u ime maloljetnog posinka. Istovremeno je njezina kći Neferure preuzela obaveze koje je Hatšepsut imala kao faraonova supruga. Nakon što se otprilike sedme godine vladavine Tutmozisa III. proglasila faraonom, Hatšepsut preuzima nove titule: Maat-ka-re Hatšepsut-Istina je duša Ra, Khnemetamun Hatšepsut-Ona koji prigrljuje Amona, prva među ženama i onu Horusa Wosrethkana-Kralja Gornjeg i Donjeg Egipta.

  Iako je Tutmozis III. formalno bio egipatski faraon, kraljevski je dvor prepoznavao Hatšepsut kao faraona na prijestolju sve do njezine smrti, iako je još uvijek nejasno zašto joj se dvor nije usprotivio. Međutim, postoje problemi i s preciznom datacijom njene vladavine. Prema Manetu, njezina je vladavina trajala dvadeset i dvije godine. Međutim, u jednom trenutku povijesti, otprilike nakon dvadesete godine vladavine, svi podaci o Hatšepsut nestaju i njoj se u potpunosti gubi trag. Upravo je taj nedostatak podataka glavna prepreka ispravnom datiranju njene vladavine, a poteškoće predstavlja i nemogućnost preciznog datiranja i određivanja duljine vladavina Tutmozisa I. i Tutmozisa II.

(Prikaz ekspedicije u Punt, izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Hatshepsut)

  Hatšepsut se, kao žena na najmoćnijem položaju u snažnoj državi, morala se nositi s nizom prepreka i pronaći način da opravda svoju vladavinu ne samo pred narodom, već i pred svećenstvom i cjelokupnim kraljevskim dvorom. Kako bi osigurala legitimnost svojeg položaja, koristila se dvama sredstvima. Prvi je bio naglašavanje srodnosti s Tutmozisom I., naročito isticanje milosti koju je uživala kod popularnog vladara. Naime, tvrdila je da je otac izabrao upravo nju kao svog nasljednika. U njezinom su hramu urezane riječi Khnuma, božanskog lončara koji je izradio oblike bogova: „ Učinit ću te prvom među svim živim bićima, ustat ćeš kao kralj Gornjeg i Donjeg Egipta, kao što je tvoj otac Amon, koji te voli, naredio.“ Druga je njezina tvrdnja tipično sredstvo faraona korišteno stoljećima prije i stoljećima nakon njezine vladavine, a to je tvrdnja da potječe od bogova, od vrhovnog egipatskog božanstva, boga Amona. Na zidovima njezine grobnice urezan je detaljan tekst koji opisuje noć u kojoj je tebanski bog Amon Ra prišao kraljici Ahmes u liku Tutmozisa I: Amon je preuzeo obličje plemenitog kralja Tutmozisa i pronašao kraljicu kako spava u svojim odajama. Kad su ugodni mirisi najavili njegovu prisutnost, ona se probudila. Darovao joj je svoje srce i razotkrio se u svojoj božanskoj veličanstvenosti. Dok joj je prilazio, kraljica je zaplakala od radosti gledajući njegovu snagu i ljepotu i dala mu svoju ljubav…”

  Ovakva je propaganda ostvarila prvobitnu namjeru i Hatšepsut je narod i dvor prepoznavao kao legitimnu vladaricu. Ipak, njezin je posinak Tutmozis III., egipatski faraon na papiru, kako je odrastao, počeo je razvijati mržnju prema pomajci, a prije svega prema njenom savjetniku Senenmutu. Senenmut je rođen u skromnoj obitelji u Armantu, a tijekom svog života uzdigao se do pozicije kraljičina glasnogovornika, te nadglednika građevinskih projekata u ime boga Amona. Naime, u kasnijim godinama svoje vladavine, Hatšepsut je dala podići nekoliko obeliska u Amonovu hramu u Karnaku, a Senenmut je nadgledao njihov prijenos i podizanje, kao i izgradnju posmrtnog hrama u Deir el-Bahriju.

(Hatšepsutin hram u Deir el-Bahriju, izvor:http://www.ancient-egypt.info/2013/09/the-mortuary-temple-of-hatshepsut-deir.html)

Na području vanjskopolitičkog djelovanja Hatšepsut je provodila miroljubivu politiku, pri čemu je najznačajniji i najpoznatiji događaj ekspedicija u Punt, zemlju vjerojatno na području današnje Somalije, oko 1475. g. pr. Kr., odakle su u Egipat dopremljeni začini, bjelokost, ebanovina, zlato, tamjan i brojna druga luksuzna roba. Također, značajna su i njezina graditeljska postignuća: uz obeliske u Karnaku, sagradila je i veličanstveni hram s terasama u Deir el-Bahriju i hram u Djeser Djeseru, sagrađen na mjestu još starijeg hrama Mentuhotepa I. iz 11. dinastije.

  Ne zna se pouzdano što se dogodilo sa Hatšepsut; kao i za cijelo ovo razdoblje, postoji premalo podataka i puno pretpostavki o njezinoj sudbini. Ona najočitija jest da je umrla negdje u dvadesetoj godini svoje vladavine, a vlast u državi preuzima Tutmozis III. Međutim, ne smije se isključiti ni mogućnost da je Tutmozis III, prepun mržnje prema pomajci koja mu je otela prijestolje i željan vlasti, ubio Hatšepsut i preuzeo prijestolje. U prilog ovoj tezi ide činjenica da su svi likovi s prikazima Hatšepsut u hramovima uništeni, a njezini obelisci srušeni.

Žene Novog kraljevstva

Činjenica da je Hatšepsut bila prva žena faraon na egipatskom prijestolju tijekom dva desetljeća, te da njena vladavina nije bila obilježena vanjsko i unutarnjopolitičkim nemirima, dovodi do pitanja kakav je bio odnos egipatskog društva prema ženama uopće, te koliko Hatšepsutin, a kasnije i Nefertitin povlašteni položaj i utjecaj odražavaju stvarno stanje žena u staroegipatskom društvu.

Egipatsko je društvo iznimka većini starih civilizacija: žene su u Egiptu imale jednaka prava kao u muškarci. Uživale su jednaka ekonomska i zakonska prava, barem u teoriji, a taj je koncept moguće pronaći u brojnim egipatskim rukopisima te umjetnosti. Razlike u zakonskim pravima bazirale su se na razlikama u društvenom statusu-nisu bile rodno uvjetovane. Prava egipatskih žena odnosila su se na gotova sva pravno definirana područja egipatske civilizacije. Žene su mogle posjedovati, upravljati i prodavati privatno vlasništvo, što je uključivalo robove, zemlju, prijenosna dobra, sluge, stoku i novac. Mogle su postizati zakonske nagodbe, zaključiti bilo kakav pravni dogovor, izvršavati odluke oporuka, osloboditi robove, posvajati. Mogle su podnijeti i tužbu. Bar u teoriji.

  Žene su bile isključene iz birokratske strukture; dječaci su bili ti koji su išli u školu i bili poticani da postanu pisari, a budući da za žene nije postojala mogućnost zapošljavanja u dvorskim pisarskim službama, nije bilo ni potrebe da ih se nauči čitati i pisati. Ipak, to ne znači da nije bilo žena koje su znale čitati i pisati, iako za to nema čvrstih dokaza.

  Egipatska je žena mogla steći privatno vlasništvo na nekoliko načina. Mogla ga je dobiti u nasljedstvo, kupiti novcem koje je zaradila radom. Žena je imala pravo na jednu trećinu svog vlasništva stečenog u braku. Sva njena imovina (miraz) koji je donijela u brak, ostajao je njezin, iako je suprug često imao potpuno slobodu korištenja, a u slučaju razvoda, sve joj je moralo biti vraćeno. U slučaju suprugove smrti, žena je naslijeđivala trećinu zajedničke imovine, dok se preostali dio ravnopravno dijelio njihovoj djeci, te braći i sestrama pokojnika.

  Brak je u starom Egiptu bio glavna sastavnica svakodnevice; gotovo da je bilo nepisano pravilo oženiti se. Djevojke su se smatrale podobnima za udaju nakon prve menstruacije, dakle oko četrnaeste godine života. Sklapanje braka nije zahtijevalo nikakav pravni ili religijski obred: žena se smatrala udanom onog trenutka kad je iz roditeljske kuće preselila u suprugovu. Suprug nije postajao ženin pravni skrbnik: ona je zadržavala svoju neovisnost i mogla je slobodno upravljati svojim vlasništvom, iako je suprug uglavnom vodio brigu o zajedničkom vlasništvu. Razvodi su bili privatna stvar; za njih također nije postojala posebna pravna ili religijska praksa. Brak se smatrao razvedenim kad se žena odselila od supruga i vratila roditeljima, ponijevši sa sobom svu svoju imovinu koju je donijela u brak.

  Na pitanje da li je ženama trebala dozvola za brak još uvijek nema pouzdanog odgovora. Pronađen je dokument iz vremena 27. dinastije, ali on opisuje događaj iz razdoblja 26. dinastije. Na tom se dokumentu nalazi zapis o susretu Amonovog svećenika Horwedje s Padiasetom. Svećenik je zatražio Padiasetovu kći za ženu, ali on mu je odgovorio da joj još nije vrijeme za udaju. Ipak, taj je zapis izolirani slučaj iz kojeg je nemoguće sa sigurnošću zaključiti jesu li očevi morali dati dopuštenje za kćerinu udaju.

  Što se tiče ženskih obaveza u kući, one su imale titulu gospodarica kuće, a neke od uobičajenih ženskih dnevnih zadaća bile su: dvaput dnevno donosile su vodu i punile goleme glinene posude ispred vrata, izrađivale su odjeću od lanenih vlakana, pomagale u proizvodnji vina i piva. Na polju žene nikad nisu radile s oštricama: njihova je zadaća bila skupljanje palog zrnja. Neke žene su bile i profesionalne narikače, koje su se zapošljavale kako bi vodile pogrebnu povorku. Njima se plaćalo da što glasnije zavijaju i posipaju glavu pepelom. Iza njih je slijedila povorka službenika i obitelji. Kraljevske su žene uglavnom bile uključene u rituale, ali i tamo su glavnu ulogu vodili muškarci. U Novom kraljevstvu kraljice koje su nosile titulu „Amonove božanske supruge“ imale su vlastiti izvor prihoda i određenu količinu samostalnosti.

NEFERTITI

(izvor: http://www.biography.com/people/nefertiti-9421166#synopsis)

Hatšepsut je bez sumnje bila najjača žena u povijesti Egipta, ali stoljeće nakon nje pojavila se još jedna žena koja je imala iznenađujuć utjecaj na egipatsku politiku. Bila je to kraljica Nefertiti, supruga faraona Amenofisa IV., kasnije poznatog kao Ehnaton, koji je vladao sredinom 14. st. pr. Kr. Iako je vladala samo dvanaest godina, bila je jedna od najutjecajnijih kraljica koje je Egipat poznavao. Kao kraljica, preuzimala je važne uloge i prikazivala se onako kako su se prikazivali samo egipatski faraoni: primjerice, često su je prikazivali s faraonskom krunom ili u bitci kako poražava neprijatelje, a Ehnaton ju je toliko cijenio da joj je čak dopustio da bude svećenica u ritualima i prinosi žrtve Atonu.

  Njezino se ime prevodi kao „prelijepa je stigla“. O njezinome se podrijetlu i djetinjstvu ništa ne zna, ali  najizvjesnije jest da nije bila kraljevskog roda jer se kao njezin otac često spominje vojni vezir Aj, koji je kasnije i postao faraon. Neki povjesničari smatraju da je kraljica Tij (Tej), majka Amenofisa IV. bila i njena majka, a postoje i pretpostavke da je Aj bio Tijin brat, po čemu bi Nefertiti bila sestra ili neka daljnja rođakinja Amenofisa IV. Postoje pretpostavke da je čak potjecala od kraljice Ahmos-Nefertari, iako Nefertiti nikad nije imala titulu Amonove božanske supruge. Sigurno je jedino da Nefertiti nije bila nasljednica po direktnoj dinastičkoj liniji.

Nefertiti je bila glavna supruga Amenofisa IV., ali kao što je to bio i običaj u egipatskoj kraljevskoj obitelji, nije bila njegova jedina supruga. Ipak, njegove druge žene, između ostalog i Kija, Tutankamonova majka, nikad se ne pojavljuju na reljefima u hramovima: na tim je prikazima uvijek i samo Nefertiti, iz čega se može naslutiti koliku je ona važnost imala za Ehnatona. Općenito, česti su prikazi kraljevskog para i njihove obiteljske idile: vjerojatno je najpoznatiji reljef koji prikazuje Ehnatona i Nefertiti i njihove tri kćeri, kako ih obasjavaju Atonove zrake.

  Amenofis IV. i Nefertiti živjeli su u neobičnim okolnostima za Egipat, okolnostima koje su sami stvorili. Naime, upravo je Nefertiti pomogla Amenofisu IV. da ukine egipatski politeizam i uspostavi monoteističku religiju, vjeru u sunčanog boga Atona. Nova je religija temeljito preobrazila egipatsko društvo: Teba je izgubila stoljetnu ulogu prijestolnice egipatske države, a novo sjedište postaje Akhetaten, današnji Tell el Amarna. Nefertiti u skladu s novom religijom mijenja ime u Neferneferuaten,a njezin primjer slijedi i faraon, koji uzima ime Ehnaton.

  U novoj je religiji Nefertiti imala ulogu svećenice: brojni su prikazi na kojima ona prinosi žrtvu Atonu. Naime, u toj monoteističkoj religiji kraljevski je par bio tzv. „prvi par“: oni su prinosili žrtve Atonu i samo je kroz njih snaga Atonova blagoslova mogla doći do izražaja: pučanstvo je, kako bi primilo blagoslov, moralo štovati kraljevski par.

(izvor: http://www.usu.edu/markdamen/1320hist&civ/chapters/10akhen.htm)

  Zanimljivo jest da su Ehnatonu žene bile izuzetno važne: ne postoji niti jedan vladar i osnivač religije koji je ženama davao tako važne uloge kao što je to radio Ehnaton. Imao je nekoliko žena: svaka od njih imala je svoje „utočište“, najčešće s bujnom vegetacijom i brojnim bazenima, čime se naglašavala važnost kraljevskih supruga. Ipak, samo je Nefertitin lik dao urezati na sva četiri ugla svoga sarkofaga i upravo je ona pružala zaštitu njegovoj mumiji, što je inače bila uloga ženskih božanstava Izide, Neftis, Selket i Neit.

  Kada se govori o ženama u Ehnatonovu životu, važno je spomenuti i njegovu majku, kraljicu Tij, koja je vjerojatno imala velik utjecaj na život kraljevskoga para. Ona je kao žena mudrac imala poseban položaj na dvoru: njezini su prikazi takvi da ne pokazuju samo njezinu dob, već i mudrost i životno iskustvo. Pretpostavlja se da Nefertitini prikazi na kojima su vidljivi znakovi starenja znače da je ona nakon Tijine smrti preuzela njezinu ulogu.

    Oko 1335.g. pr. Kr. Nefertiti nestaje iz egipatskih spisa: prvo se smatralo da je pala u nemilost, ali se zapravo radilo o zamjeni identiteta. Naime, vjeruje se da je Ehnatonova supruga Kija, nakon što mu je rodila Tutankamona i moguće još jednu kći, postala previše moćna i počela ugrožavati Nefertitin položaj te je Nefertiti bila uzrok Kijina pada u kraljevu nemilost. Moguće jest da je Nefertiti umrla u dobi od trideset godina, ali i tu postoje brojne kontroverze: nakon njezina nestanka, Ehnaton je imenovao suvladara. Neki pretpostavljaju da je taj suvladar bila upravo Nefertiti, slijedeći liniju žena na egipatskom prijestolju, kao što su to bile Sobkneferu i Hatšepsut, a druga je teorija da su postojala dva suvladara, Nefertiti pod imenom Neferuneferuaton i Ehnatonov sin Semenkare, a oboje su uzeli novo ime, Ankhkheperure.

  Postavlja se pitanje zašto je Ehnaton davao toliko ovlasti svojoj glavnoj supruzi. Neki povjesničari smatraju da je rođen s određenim genetskim deformacijama koje su mu onemogućavale ispunjavanje vladarskih dužnosti: primjerice, vjeruje se da je imao loš vid, te je zbog tih i sličnih problema povjerio Nefertiti izvršavanje nekih dužnosti. Taj je zaključak izveden na temelju brojnih reljefnih prikaza Ehnatona, ali pritom treba biti oprezan jer je umjetnost razdoblja Amarna idealistička i svi su se likovi na reljefima prikazivali više ili manje jednako.

Zbog nedovoljno podataka i izvora, teško je sa sigurnošću rekonstruirati sve aspekte društvenog i političkog života Novoga kraljevstva, samim time i realno stanje i položaj žena. Međutim, specifičan položaj ovih dviju vladarica, kao i oni postojeći podaci o položaju žena, upućuju na zaključak da su društveni mehanizmi starog Egipta, barem u razdoblju Novog kraljevstva, funkcionirali drugačije nego u ostatku starog svijeta.Žene su bile relativno ravnopravne muškarcima u gotovo svim vidovima javnog života. Jednako kao i muškarci mogle su posjedovati privatno vlasništvo i njime slobodno raspolagati. U braku su zadržavale svoju imovinu, koja im je u slučaju razvoda morala u cijelosti biti vraćena.Naravno, postojala su ograničenja, primjerice, žene nisu mogle biti zaposlene kao dvorski pisari, ali već i sama spoznaja da su mogle raspolagati privatnim vlasništvom dokazuje da nisu bile potlačene pratilje svojih supruga, već su ih priznavali punopravnim članovima društva, status koji žene danas imaju nešto više od šezdesetak godina.

Stil i karakter

Odjednom se zaredalo nekoliko plesnih stvari koje treba isplanirati/odraditi, što je, naravno, automatski poticaj na razmišljanje. I to ne samo o prizemnim stvarima, kao što su kostim, koreografija i potrebne modifikacije istih s obzirom na prostor u kojem ću plesati, nego i za propitivanja o apstraktnijim stvarima, kao što  su  individualni plesni stil i izričaj. 🙂

            U svjetlu održanog Oriental Fusion Stars festivala, za koji sam, sasvim nesvjesno i slučajno, složila drugu po redu lebdeću i sanjivu koreografiju na sanjivu i isključivo melodijsku glazbu, i nakon što su mi je nekoliko ljudi ukazalo na tu sličnost, počela sam se pitati jesam li ja to odjednom iskovala vlastiti stil, i kako se osjećam po tom pitanju.

            O nečem sam sličnom već pisala i razmišljala, međutim, ovaj put želim ukazati na neke nove aspekte, koji su mi odjednom upali u fokus.

            Ako govorimo o glazbi i stilu orijentalnog plesa u kojem se najbolje osjećam, onda je to klasika, eventualno golden age, ako je neka tragična glazba i tekst u pitanju. Uvijek kad je tragedija u pitanju, uhvatim se toga kao pit bull. Ne odstupam previše od svojih glazbenih i izričajnih preferenci, jer smatram da na taj način najbolje mogu plesati, i u tehničkom, i u emocionalnom smislu. Svatko tko ima solidnu tehniku može otplesati više-manje svaku koreografiju, međutim, ako se ne može povezati s glazbom, upisati joj vlastito značenje, onda dobijete izvedbu kojoj nedostaje jedna dimenzija.

            Tijekom godina sam prošla cijeli niz stage presence uputa, ponajprije zato jer me, naravno, mučila trema, a i zato jer se nikako nisam mogla natjerati da ne gledam u pod i namontiram si smiješak na lice. Ne samo da sam se tako osjećala bedasto, nego sam tako vjerojatno i izgledala. I zato, stage presence. Danas više ni ne znam koliko sam svih tih informacija znala intuitivno, a koliko sam ih doista pokupila od raznih učitelja i onda, svjesno-nesvjesno, počela primjenjivati. Recimo, jedan od najvrjednijih savjeta je onaj da se koreografija ne uvježbava pred ogledalom, jer gledanje vlastitog odraza tjera osobu na poziranje, umjesto da vodi računa o tome što radi. Tog sam se počela skoro pobožno držati, i od tad sam primijetila priličnu promjenu u svojim nastupima. Neću reći da sam se riješila treme; ona je uvijek tu, pogotovo kad nešto prvi put plešem, nemam pojma što ću na kraju dobiti. Međutim, onaj osjećaj glazbe, koji imam kad sam sama, mogu ga osjetiti i na pozornici.

            E sad, u svom obožavanju klasike, tragedije i melodije, zaključila sam da imam vrlo introspektivan stil. U većini nastupa sam okrenuta unutra; čak sam i prigrlila pod; gledanje u pod za mene je prirodan postupak, i odlučila sam se prestati boriti protiv toga, i uključiti da u dio scene. Naravno da ne blejim tri, četiri ili pet minuta u pod, ali svi znamo da je pogled i smjer pogleda važan element scenskog nastupa, i ja se njime koristim na način koji mi najviše odgovara, te da bude u skladu sa stilskim konceptom koji nastojim prenijeti.

            Eto, kad sam na pozornici, djelomice sam distancirana. Okrenuta sebi. Nije me briga za publiku. Odnosno, ne da me nije briga, već mi je na periferiji interesa, znam da sam tamo jer im nešto želim reći i/ili predstaviti, ali primaran mi cilj nije impresionirati ih. Bez obzira na to što smo svi narcisi, koliko god to ne želimo priznati, što volim stati na pozornicu u nekoj instalaciji od kostima i volim čuti da sam bila odlična/lijepa/nešto treće, bilo to iskreno ili kurtoazija, to nisu isključivi razlozi zašto plešem pred publikom. Radim to zbog sebe, s glazbom koju volim, u kostimima koji mi se sviđaju, neovisno o tome što tko o tome mislio. Kad mi to ne bude više odgovaralo, prestat ću.

            Kad govorimo o izboru stila, vjerujem da on nije do kraja proizvoljan, već da jednim dijelom ovisi i o vašem karakteru. Strukturi ličnosti. Evo, primjera radi, ja sam introvert. Prema Myers-Briggs testu ličnosti, ja sam INTJ. Neću objasniti što to točno znači, riješite test, prilično je precizan. 😉 A ako ste slučajno bili na kojoj radionici Keti Sharif, i tamo ste mogli čuti koliko je karakter bitno sredstvo komunikacije u plesu, doduše, iz druge perspektive, ali poanta je ista. Čini mi se da je ta karakterna matematika utjecala na način na koji plešem više nego što sam planirala. To naravno ne znači da ne mogu ništa drugo; mogu ja i putovati po pozornici, i plesati drum solo, što god hoćete, pod uvjetom da osjetim glazbu. Nije da ne vidim sebe u različitim ulogama i različitoj glazbi, nečem malo življem, s više perkusija, ali s tim se mučim više nego s orkestralnim stvarima, treba mi više vremena za pripremu, što često dođe do toga da mi se dotična glazba zgadi, i nakon što odradim točku, treba proći prilično vremena prije no što sam ponovno u stanju čuti pjesmu.

            Ne zagovaram slijepo držanje jednog te istog; u nekom trenutku to dosadi. Treba isprobati što više stvari, makar otići na radionicu i naučiti koreografiju u stilu koji vam dotad nikad ne bi pao na pamet, čisto da probate, uopće vidite odgovara li vam možda još nešto. Samo želim ukazati da nema ništa loše u tome da si date za pravo da vam jedna specifična stvar odgovara, da ste tu doma. Na tome se gradi imidž, ali i izvrsnost.