Kratka povijest burleske

Svi ste zasigurno čuli za Ditu Von Teese i burlesku. Ili gledali film Burlesque. Možda ste odgledali koji od nekolicine burlesknih showova koji su se u par navrata proteklih godina održavali u Zagrebu. Možda imate neku ideju što bi burleska trebala biti, i znate tko je Dita, ali nije vam najjasnije što ona točno radi?

                Moja on-off veza s burleskom počela je, ako je vjerovati hard disku i njegovim podacima, 2011. godine. Iako otprilike znam kada je počela, ne znam zašto je počela. Kao i s dobrim dijelom drugih aktivnosti kojih sam se uhvatila, došlo mi je odjednom, bez ikakvog očitog vanjskog poticaja; samo mi se odjednom pojavila misao: burleska!, a da ne znam reći ni u kojem sam trenutku života uopće postala svjesna postojanja, i riječi, i aktivnosti burleske.

                Burleskom se nikad nisam bavila javno: nisam nastupala, niti na pozornici, niti privatno (osim ako ne računate plišanog medvjeda koji sjedi na krevetu i nijemo prati svaku moju aktivnost), nisam išla na tečaj, već sam se njome bavila u svoja četiri zida (mada burleskna scena u Hrvatskoj nije razvijena), niti sam ju proučavala kontinuirano. U pitanju nije bio samo nedostatak vremena, već i činjenica da sam za burlesku i slične „nepristojne“ izražaje morala biti u specifičnom mentalnom raspoloženju. Burleska nije mehanička aktivnost kao trčanje: ne možete samo stati na traku i pustiti da tijelo automatski odradi pokrete, dok je mozak isključen. Ako za orijentalni ples trebaju emocije i uvjerenost u to što plešete, za burlesku treba deset puta toliko uvjerenosti.

                Posljednjih tjedana moj se interes za burlesku ponovno aktivirao, iako više u konceptualnom no praktičnom smislu. Zaključila sam da dosta vremena provodim razmišljajući o koreografijama i pokretima, bez da zapravo razumijem sociokulturnu i povijesnu pozadinu burleske, zbog čega sam se bacila u malo istraživanje burleske i njene povijesti.

Počeci

                 Korijen riječi burleska potječe iz latinskog jezika 17.st., u značenju podrugljive imitacije, groteskne parodije. U francuskom jeziku izraz burlesque pojavljuje se već u 16. st., talijanska varijacija burlesco potječe od riječi burla-šala, ismijavanje, najvjerojatnije od latinske riječi burra, oznake za besmislicu, tričariju. Danas je u anglofonom svijetu u upotrebi francuska riječ burlesque, u govoru popularizirana i raširena tijekom 19. st. u Americi.

                Iako je burleska danas proizvod američke kulturne i kazališne scene, ta se scenska forma razvila u viktorijanskoj Engleskoj, kao jedan od segmenata vodviljskih i varijetetskih točaka. Vodvilj, varijete, kabaret, Moulin Rouge i Folies Berger francuske su izmišljotine, koje su u estetskom smislu svakako utjecale na stilizaciju burleske, ali istovremeno nisu burleska. Burleska se u Velikoj Britaniji pojavila sredinom 19. st. kao oblik zabave za radničku klasu, koji je ismijavao oblike života i zabave viših klasa, uključujući i parodije tada aktualnih opera i drugih kazališnih formi. Najpoznatija izvođačica toga vremena bila je Lydia Thompson. Lydia je scensku karijeru započela kao članica baletnog kora, međutim, vrlo brzo je prešla u burleskne oblike, te je tijekom 1860ih nastupala u većem dijelu Europe. Burleskni nastup u to je vrijeme uključivao različite oblike parodije, a glavni su akteri bile žene, koje su, između ostalog, glumile i muškarce, ali odjevene u korzete i čarape. U viktorijanskoj Engleskoj.

       

(Izvor: Loose Women in Tights)

           Burleska i Lydia Thompson bili su uspjeh u Engleskoj i Europi. Istovremeno, u SAD-u, burleska je bila nizak oblik zabave za niske klase. Burleska je u fokus javnosti došla 1868. Godine, kad je Lydia Thompson, sa svojom trupom British Blondes, došla na američku turneju. Debi Lydije Thompson i burleske u SAD-u označila je predstava Ixion. Ixion je lik iz grčke mitologije; kralj u Tesaliji, prema jednom interpretaciji, ubio je tasta nakon što mu je on ukrao konje, jer Ixion nije platio miraz. Lydijin Ixion bio je parodija mitološke priče, međutim, za to je vrijeme bio skandalozan cjelokupni kontekst predstave. Razodjevene žene igrale su muške uloge, s vrlo izraženim seksualnim elementima i konotacijama, a povrh svega, predstavu je napisala i režirala žena! Naravno, Ixion i British Blondes ostvarili su golem uspjeh u Americi, tolik da se Ixion vrlo brzo preselio na Broadway, a turneja koja je je trebala trajati šest mjeseci, otegla se na šest godina.

 

(Izvor: Loose Women in Tights)

            Zanimljiv paradoks uspjeha burleske i Lydije Thompson jest taj da, dok je po viktorijanskim standardima društveno prihvatljivog ponašanja, razodijevanje žena na sceni bilo potpuno neprihvatljivo, ženska je golotinja istovremeno bila prihvaćena u drugoj scenskoj formi, tzv. tableaux vivants, odnosno, „živim slikama“. Performans „živih slika“ podrazumijevao je žene u različitim stadijima odjevenosti i raskošnim kostimima, postavljenih na scenu u određenoj pozi, kao statue. Nisu se smjele pomaknuti sve dok se zastor nije spustio, nakon čega bi se namjestile u drugačiju pozu. To je bio jedini kontekst u kojem je ženska golotinja bila prihvatljiva. Čim se žena pomaknula, odnosno, više nije bila objektivizirana kao umjetnički artefakt, već je sama upravljala vlastitom prezentacijom na sceni, predstavljala je ugrozu za socijalni poredak.

               

(Izvor: Loose Women in Tights)

                 Lydia Thompson dovela je burlesku u izraziti fokus javnosti i na veliku pozornicu. Naravno, ovdje se, osim čistog kronologiziranja razvoja burleske, postavlja pitanje i što je pojava burleske značila u sociokulturnom kontekstu SAD-a u drugoj polovici 19. st.

                Burleska se tada temeljila na estetici transgresije, inverzije i grotesknog, sa ženama kao protagonistima, u ulogama nespojivima s tadašnjim pojmom prikladnog za ženski rod. U vrijeme kad je Lydia Thompson došla u New York i održala nastupe, ljudi su bili istovremeno zadivljeni i šokirani burleskom i njenim prikazom ženskoga te oponašanjem muškoga. William Dean Howells, američki književnik i esejist,  koji je imao prilike svjedočiti tim prvim izvedbama, istaknuo je da, iako izvođačice nisu bile kao muškarci, svakako nisu bile ni kao žene, već su djelovale kao da su nekog drugog spola, ismijavajući pritom oba.

                Burleska je bila simbolično polje na kojem su se ismijavale i preispitivale određene sociokulturne norme, svakako i pitanje uloge žene u društvu. Burleska nije bila varijacija nekog postojećeg žanra, već posve novi oblik izražaja, koji nije imao jednostruko i evidentno značenje. Svaki segment burleskne izvedbe bio je podložan interpretaciji, publici se nije serviralo značenje, niti je postojao lik moralnog moderatora.

                U toj, najranijoj fazi razvoja, burleska je predstavljala ne samo parodiju, već i preispitivanje uloge žena i značenja ženskog: žene odjevene u muškarce, žene koje glume muškarce odjevene u korzet i čarape, ulični govor i šale, sve je to istovremeno i očaravalo i skandaliziralo građansko društvo. Robert Allen, u svojoj knjizi Horrible Prettiness, zaključuje da je prva burleskna sezona u Americi bila istovremeno i očaravajuća i prijeteća, jer je predstavljala svijet okrenut naglavačke, svijet bez granice, u kojem ništa nije imalo jasno ili jedno značenje, svijet u kojem su dotad definirane stvari postajali groteskni hibridi. U burleski je sve bilo moguće, značenja su se neprestano mijenjala, i to je izuzetno plašilo društvo.

                Prema kraju 19. st., burleska je istisnuta s pozicije mainstream zabave, i profilirala se kao zabava za nižu, radničku klasu. U tom je trenutku nastupila i deterioracija burleske u smislu sadržaja i forme. Od 1870ih burleska je institucionalizirala tročinsku formu, koju je zadržala sve do kraja stoljeća. Također, u tom je periodu burleska u fokus dovela žensko: žene odjevene u muškarce i njihove dovitljive dosjetke zamijenjene su naglašavanje ženske seksualne energije, što je u dvadesetim godinama 20.st. rezultiralo institucionalizacijom striptiza.

Zlatno doba i propadanje

                Početkom 20. st., jedna od najpoznatijih lokacija na kojima se održavala burleska bilo je kazalište braće Minsky. Četvorica braće Minsky-Billy, Abe, Herbert i Morton-smatraju se prvacima burleskne scene, u konceptu tzv. stock burlesque. Naime, u drugoj polovici 19. st. i prema kraju stoljeća, burlesku su izvodile družine, nalik na British Blondes, koje su svaki tjedan nudile nove predstave. Ta se burleska smatrala „čistom“. Međutim, radnička klasa nije naročito cijenila taj tip zabave, stoga su braća Minsky-njihov je otac 1913. godine kupio National Winter Garden Theater u New Yorku, i predao ga na upravljanje dvojici starijih sinova-1917. godine promijenila pristup burleski. Po uzoru na Moulin Rouge, u kazalište su postavili pistu, kako bi gledatelji imali bolji i bliži pogled na izvođačice, a sve nakon neuspjeha u postavljanju vodvilja i klasičnog tipa burleske. Braća su se okrenula onome što se nazivalo stock burlesque; osnovna ideja je skidanje izvođačice, a u njihovu se kazalištu pojavilo manje-više slučajno. Naime, jedna od njihovih izvođačica, Mae Dix, prilikom ulaska na pozornicu slučajno je skinula dio kostima. Publika je time bila oduševljena, nakon čega su braća naredila da se „slučajnost“ ponovi u svakoj točki.

                Stock burlesque procvjetala je u lošijim četvrtima New Yorka, a osnovna karakteristika burleske u razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina bile su pernate boe, jazz glazba i striptiz. Izvođačice su imale otprilike isti status kao i striptizete, međutim, do kraja dvadesetih godina, skidanje nije bilo udarni element burleskne točke. Jedan od razloga institucionalizacije striptiza, koje je kasnije bio (pa čak i danas jest) sam sebi svrha u burlesknoj točki, bio je i procvat kinematografije: kinoulaznice bile su jeftinije od karata za kazalište. Zbog toga su vlasnici kazališta u kojima se održavala burleska poticali skidanje u pokušaju da opstanu, međutim, upravo je skidanje bilo ono što je pokopalo burlesku u New Yorku.

                Skidanje je od tridesetih godina postalo fokus burlesknog showa, a svi ostali elementi služili su za pojačavanje njegovog efekta; nestalo je satire iz burleske, svela se na skidanje. Upravo zbog tog elementa burleskna su kazališta i klubovi bili na udaru policijskih racija i zakonskih odredbi. Skidanje na sceni bilo je podložno kaznenom zakonu, a spomenimo i da je 1953. godine tiskan Guide for Strip Teasers, u kojem se navodilo koliko se smijete skinuti na sceni u kojoj američkoj saveznoj državi. I u kazalištu braće Minsky je 1925. godine izvedena racija, u kontekstu opće legislativne akcije protiv nećudoređa u društvu (ipak je to razdoblje prohibicije). Akcije usmjerene protiv burleske rezultirale su ukidanjem dozvola za rad kazalištima 1932. godine, nakon čega su vlasnici kazališta shvatili da moraju pregovarati s vlastima ukoliko žele opstati. Uspjeli su dobiti dozvolu za rad, uz podlijeganje predstava cenzuri i ograničavanjem skidanja na pozornici, međutim, uz upozorenje da im dozvola može biti u svakom trenutku ukinuta, što se doista i dogodilo 1933. godine. Fiorello LaGuardia, gradonačelnik New Yorka, izabran upravo 1933. godine, najžešće je udario na burlesku: 1937. godine zabranjen je rad striptizetama, riječ burleska je gotovo zabranjena, a kazališta su više-manje propala.

                Ipak, razdoblje između 1920. i 1960. godine smatra se zlatnim dobom burleske. La Guardijina politika je kasnije ublažena, a u predstavama je naglasak bio manje na stripu, a više na teaseu. Međutim, do kraja sedamdesetih godina, burleska se kao visokostilizirana forma više nije mogla natjecati s okretanjem interesa eksplicitnom skidanju, a na njenu je propast svakako utjecala i masovna pojava televizijskih prijamnika u kućanstvima. Burleska je do osamdesetih godina bila praktički nepostojeća scenska forma, sve do ponovne obnove interesa u 2000itim godinama.

Klasična i neoburleska

                Generalno gledajući, burleska je, riječima Jo Weldon, jedne od najpoznatijih zvijezda burleske danas, scenska forma koja kombinira komediju, modeling, glumačke, plesačke, pa čak i cirkuske vještine. I da, element striptiza je gotovo neizbježan.

                Burleska koju se danas može vidjeti naziva se neoburleskom, kako bi se napravila distinkcija između klasične burleske, one iz zlatnog doba. Međutim, pitanje jest koliko je stilski moguće razlikovati burlesku tih različitih razdobalja. Neoburleska se opisuje kao mješavina stare i nove estetike: ima tu i striptiza, a individualne izvedbe razlikuju se od tradicionalnih, elegantnih, klasičnih, eksplicitnijih, do isključivo komičnih točaka. Neoburlesku karakterizira pretjerano naglašena ženstvenost, preispitivanje društveno prihvatljive seksualnosti i rodnih pitanja, a jedan pod pozitivnih aspekata neoburleske jest pozitivno određivanje prema svim tipovima tijela. Drugim riječima, neoburleska uključuje sve i svašta; svaki show je individualan slučaj, svaka izvođačica je individualan slučaj, da je nemoguće doći do određenih generalnih karakteristika neoburleske kao scenske forme.

“The best way to convince people you are fun to touch is to enjoy touching yourself”

                U teorijskom i konceptualnom smislu, burleska je provokativna: u seksualnom, estetskom, pa čak i političkom smislu, ali je istovremeno i nejasna u svojim namjerama, barem kad je riječ o pitanju reprezentacije žena. S jedne strane, smatra se da burleska osnažuje ženu i žensko, a s druge, da podrazumijeva potčinjavanje predfeminističkim načelima estetike i reprezentacije žena, zbog čega se svakako može postaviti pitanje može li se burleska smatrati feminističkom.

Svaki je element burleske visoko performativan; od kostima do rekvizita, a u konačnici, i do lika koji izvođačica na sceni utjelovljuje. Danas je striptiz sastavni dio burlesknih točaka. Taj je striptiz na estetski visokoj razini: podrazumijeva raskošnu scenografiju, kostim te je smješten u kontekst određene priče, ali svejedno je striptiz. On sam po sebi ima određene seksualne konotacije, stoga i burleska kao kontekst u kojem se odvija, ima određene seksualne konotacije. Iako cilj burleskne točke nije klizanje niz dlaku muškim seksualnim fantazijama, neporecivo jest da žena na pozornici postaje objekt muških seksualnih fantazija, i to na tragu sociokulturnih normi zapadnjačke kulture.

                Burleska je karnevaleskna, prenaglašena u svakom svom segmentu; izvođačica oblačenjem kostima navlači novi lik, koji je u potpunosti nanovo konstruiran (obratite samo pažnju na imena burlesknih izvođačica). Burleska je performans u svakom smislu te riječi, i jedna od karakteristika koju neoburleska dijeli s klasičnom burleskom jest svojevrstan element iznenađenja: ne znate što će se na sceni dogoditi. Sjećam se jednog videa u kojem je izvođačica sjela za klavir leđima okrenuta publici, u fraku i s cilindrom na glavi. Zadigla je repove fraka, koji su otkrili golu stražnjicu i mašnu na trtici, te je počela stezati i opuštati gluteuse na Beethovenovu skladbu. Publika je, dakle, gledajući burleskni show, i u prošlosti i danas, bila  (jest) u stanju suspenzije i iščekivanja. Međutim, dok je klasična burleska, naročito u počecima, imala društvenu funkciju, bez obzira na brojne slojeve značenja, za neoburlesku se to ne može reći. S jedne strane, razlog tome jest i taj što je vrlo teško, pa čak i nemoguće, postaviti stilske odrednice neoburleske, jer su svaki show i svaki izvođač individualni, stilski i estetski minikozmos. U istraživanju za ovaj tekst naišla sam na sinopsis doktorske disertacije jedne američke burleskne izvođačice o teorijsko-filozofskim načelima i performativnosti individualnog burlesknog nastupa, koristeći vlastite predstave kao osnovu istraživanja (da, u Americi očito možete doktorirati na samome sebi).

           Nastojeći dokazati  estetsku i simboličnu multidimenzionalnost burleskne izvedbe referiranjem na modele fetišizacije rekvizita, navodi da u jednoj svojoj predstavi kao dio scenografije ima jednoroga, kojeg je nazvala Queenie. Iako teorijska argumentacija djelomično drži vodu, neizbježno se postavlja pitanje koju točno funkciju takav, i slični postupci imaju? Naime, autorica govori o burlesknom showu kao kreiranju svojevrsne alternativne stvarnosti, pri čemu je jedan od postupaka upisivanje različitih značenja i funkcija predmetima koji se u showu koriste. Međutim, ta su značenja poznata samo njoj; jedino ona zna da se jednorog zove Queenie, kako se zove korzet, i koje su sociokulturne norme i finese perioda na čiju se estetiku poziva u svom showu. To je drugi dio problema s neoburleskom kao stilom: višeznačnost danas nije evidentna publici, niti burleska ima funkciju propitivanja ili kritiziranja određenih aspekata kulture ili društva. Koliko god tko tvrdio suprotno, burleska je postala sama sebi svrhom, sa striptizom kao vrhuncem točke.

          Međutim, to ne znači da je burleska danas loša i/ili antiženska. Jednostavno, sociokulturni kontekst u kojem se burleska odvija se promijenio. Iako je evidentno da i same izvođačice gaje određene ambivalencije vezane uz burleskne likove i njihovu erotsku kontekstualizaciju, one same, svjesno odabiru stati na pozornicu.  Slično kao i s orijentalnim plesom i problemom “izvornosti” orijentalnog plesa danas, burleska se muči istim pitanjem, međutim, u oba je slučaja najvažnije da je ona osoba na sceni svjesna toga što radi, zašto radi i u kojem društvenom kontekstu to radi.  Osobno ne mislim da je riječ o degradiranju žena; štoviše, burleskne izvođačice ne samo da ne rade ništa ponižavajuće, već upravo suprotno. Morate biti nevjerojatno samouvjereni da biste stali na pozornicu i izveli burlesku, stoga se, barem u tom aspektu, burleska može smatrati pozitivnom za žene i žensko.

Za svaku dob? Za svaki tip tijela?

      Prije pet godina došla sam u Dunjin Čarobni vrt. U jednom razgovoru na kraju sata, Dunja je spomenula da ne voli gledati mlade cure kako plešu, da joj je draže vidjeti ženu u četrdesetima, ženu s nekakvim životnim iskustvom. U tom trenu nisam do kraja shvaćala što je točno mislila, sve dok nešto kasnije nisam otkrila Tamar.

 

       Tamar Bar-Gil jedna je od najimpresivnijih plesačica koje sam imala prilike gledati, i još i danas se želim pojesti od muke kad se sjetim da te 2011. godine nisam otišla na njene radionice. Usporedbe radi, nasumce sam odabrala video mlađe plesačice koja pleše na istu verziju Baed Annak, i tek mi je tu sjelo što je Dunja htjela reći, i od čega se sve sastoji razlika između dvije žene.

       Naravno, uzmite u obzir da je tu dobrim dijelom riječ i o subjektivnim stavovima i stilskim preferencijama, međutim, što više gledam plesačice različitih dobi i stilskih izražaja, ne mogu a da se ne pitam, je li baš sve za svaku dob i svaki tip tijela?

       Prije nego ispadnem šovinist, da pojasnim. Orijentalni ples može naučiti svatko. Imate tijelo, imate mišiće, naučit ćete pokrete, i izgledat će dobro. Na svakom će izgledati drugačije, jer ne postoje dva ista tijela, ali izgledat će dobro. Na pozornici ćete biti spektakularni ako, uz solidnu tehniku, imate i spektakularan stav, i dobro razumijevanje stila i raspoloženja koje zahtijeva odlična skladba.

     Ne osporavam, dakle, ničije pravo da nauči plesati, da nastupa, kao što niti ne pokušavam diskriminirati nikoga zbog dobi ili izgleda. Međutim, ako govorimo o točkama koje se izvode na pozornici i ljudima koji ih izvode, jeste li možda primijetili da, neovisno o neospornoj plesačkoj vještini i stavu, nekima određeni pokreti i stilovi nekako ne odgovaraju, a to ovisi više o njihovoj građi i/ili dobi no bilo čemu drugom?

     Ja, recimo, nikad više ne bih plesala saidi (u nekoliko navrata jesam, i nisam se proslavila). Zašto? Visoka sam i tanka i lebdim pola metra od pozornice. To mi je, više ili manje svjesno, bilo jasno već neko vrijeme, međutim, u punini se rasvijetlilo tek kad sam prije par tjedana naletjela na snimku jednog svog nastupa, gdje sam izvodila tuđu koreografiju. Koreograf je bila Ranya Renee, još jedna od spektakularnih plesačica, a koreografija, nazvana modern oriental, iako nije bila ni komplicirana ni folklorna, meni jednostavno nije stajala. Za nju je trebalo puno uzemljenosti, oštrijih pokreta, što jednostavno nije u skladu s mojom konstitucijom.

      Ta je spoznaja prilično nezgodna, jer sam najsretnija u klasici. Na suprotnom kraju spektra, s drum solom se isto ne bih proslavila, jer za to pak nemam stav/karakter.

     Poanta svega ovoga jest: hoće li vas drugi, i najvažnije, hoćete li sami sebe smatrati izvanrednom plesačicom, koja je na pozornicu uspjela prenijeti sve ono što je zamislila, ne ovisi samo o tehnici ili osmijehu, već i o aspektima koji su potpuno izvan naše kontrole.

    Kako rekoh, najsretnija sam u klasici. A imam 25 godina. Nisam imala nešto živopisan život dosad, pa da bih mogla raznolika iskustva uvjerljivo prenijeti u, recimo, Ana fintizarak. (To mi je, inače, najomiljenija stvar Oum Kalthoum, i jedna od najtragičnijih skladbi ikad napisana). Imam, naravno, vlastitu ideju i viziju plesa na tu skladbu, i tekst i raspoloženje imaju određeno značenje za mene, ali to ne znači nužno da ću izgledati uvjerljivo. Istovremeno, ne znači ni da ću odjednom odustati od glazbe i stila u kojima se najbolje osjećam, ali svakako ću obratiti više pažnje na vlastite kretnje.

    Nikad nikome ne bih rekla da je prestar, premlad, premršav ili predebeo za ples. Za početak, to su karakteristike na koje teško možemo utjecati, ali dobro je ako smo ih svjesni, jer onda s tim saznanjem možemo baratati, kako bismo prvenstveno sebi bolje izgledali. Znam da vam tisuću ljudi može reći da se odlično izgledali, ali ako se VAMA ne sviđa vaša snimka, ili jednostavno niste zadovoljni kako ste nešto otplesali, nema te sile koja će vas uvjeriti u suprotno.

    Razmislite o svojim točkama, pogledajte svoje snimke. Tehnički je sve u redu, ali nešto vam se ipak ne sviđa? Možda ste više građeni za arabeske, a ne za uzemljen i samouvjeren saidi. I to je sasvim u redu. U redu je i ako želite plesati saidi. Ono što najviše pomaže u plesu jest svijest o vlastitim snagama i slabostima, zato razmislite utječe li vaša konstitucija, ili dob, na način kako se krećete. 🙂

Kostimi, ili kako odjeća u kojoj plešemo utječe na način na koji plešemo

            Mnogo razmišljam o kostimima u posljednje vrijeme; onima koje imam, onima koje nemam, onima koje bih željela imati, i onima koje bih morala imati. Provodim nevjerojatnu količinu vremena proučavajući fotografije kostima, analizirajući kako su i od čega izrađeni, te koliko bi ih teško bilo reproducirati. Neku večer sam, sjedeći na  showu Oriental Fever festivala, svo vrijeme provela mentalno dekonstruirajući kostime izvođača.

            Razlozi za ovo neuobičajeno ponašanje su dvojaki. Prvo, doista mi je trenutno potreban kostim, ili barem neki njegov dio. Pripremam specifičnu fuzijsku koreografiju i trebam kostim koji će uspjeti premostiti jaz između dvije plesne discipline. Istovremeno, mora biti funkcionalan, i mora biti jeftin, jer znam da će imati svojih tri minute slave, i to je to. U pokušavanju mirenja ovih kontradiktornih zahtjeva došla  sam do točke u kojoj me mozak boli od gledanja kostima i razmišljanja o njima.

            S druge strane, upravo zahvaljujući bolnom mozgu zbog najnovijih kostimografskih problema, rasvijetlili su mi se neki ključni aspekti funkcionalnosti i uloge kostima i odjeće općenito u plesu, o čemu dosad nisam previše razmišljala.

Kako odjeća utječe na način na koji plešemo?

Posjedujem određen broj DVD-a na temu stage presencea. Na jednom od njih (Alimah: Meaning in Movement; Cheeky Girls Production) instruktorica, objašnjavajući načine uživljavanja u izvedbu, savjetuje da zamislite da plešete u tri različite haljine: širokoj ljetnoj, kratkoj uskoj crvenoj, te večernjoj haljini.

U mom slučaju, isprobavanje plesanja u haljinama je puno bolje od zamišljanja da imam haljinu na sebi, stoga definitivno preporučam da isprobavate plesati u različitim odjevnim predmetima i obratite pažnju na osjećaj i doživljaj tijela i pokreta u njima. Koji god pristup odabrali, neporecivo jest da odjeća koju imate na sebi utječe na način na koji se krećete i raspoloženje u kojem se krećete, kao i na veličinu pokreta.

            Primjerice, imam osjećaj da su mi pokreti čvršći i izraženiji ako plešem u trapericama, odnosno, ako sam na neki način učvršćena oko kukova, bile to traperice, težak pojas, ili nešto treće. S druge strane, u širokim majicama uopće ne osjećam pokrete, nemam osjećaj da se krećem i nešto pokušavam (u praktičnom smislu, ta mentalna zbunjenost me istovremeno tjera da se više trudim, uložim više snage u pokret, pa pokret ispadne veći no što bi inače bio). Ipak, široka plesna odjeća (primjerice, obična bijela galabeya s maramom vezanom oko kukova), zbog svoje slobodnije forme sudjeluje u pokretima, vizualno u određenoj mjeri povećavajući figuru izvođača i pokrete. Kad već spominjem Oriental Fever, Silvia Brazzoli, koja je visoka i mršava plesačica, na prošlogodišnjem izdanju festivala imala je suknju vrlo lukavog kroja za svoju figuru: dupli puni krug s nabranom tkaninom na kukovima. Ta je nabrana tkanina pratila njene pokrete, blago ih povećavajući i naglašavajući.

            Ili plesačice ATS-a. Količina materijala potrebna za jednu ATS suknju je nezamisliva, ali te suknje, čistom svojom veličinom i količinom, tako predivno prate i naglašavaju pokrete da je dovoljno da plesačica napravi minimalan pokret, ali ono što se vidi je nekoliko puta veće.

            Ili ova Samijina haljina. Ne znam za vas, ali meni je ovo NAJBOLJI KOSTIM IKAD i jako, jako, jako hoću ovakvu haljinu! Gotovo je bolno lijep način na koji se haljina kreće.

            Jedan od osobnih primjera utjecaja odjeće i dodataka vezan je uz dril ruku. Puno mi je lakše osjetiti pokret u njegovom punom rasponu, osjetiti svaki mišić kako se pokreće ako na prstima imam teško prstenje, ili pak majicu šišmiš-rukava.

            Što zapravo želim reći svime ovime? Odjeća, kao i prostor u kojem vježbamo i plešemo, dva su aspekta plesnog izražaja koji su nam zapravo krucijalni, a na koje ne obraćamo dovoljno pažnje, ili barem ne obraćamo svjesnu pažnju. Pogledajte ormar s kostimima i razmislite u kojem kostimu dobro osjećate pokrete, u kojem vam se ne čini da vam kukovi bezveze bježe svaki na svoju stranu…I onda dodajte i ostale praktične aspekte: da dobro pristaje, nije predug, prekratak, ne povlači se gore, naramenice ostaju na mjestu, nigdje vas ne grebe ili na bilo koji drugi način iritira kožu, ne ograničava pokrete, lako ga je transportirati…Znate koliko ja takvih imam? Nijedan. A svaki sam šivala po mjeri.

            Kako rekoh, u posljednje vrijeme mnogo razmišljam o kostimima, i to ne više u isključivo praktičnom smislu, nego i konceptualnom. Doista, u trapericama i široj bijeloj košulji, rubova uguranih u traperice da se vide kukovi, moji pokreti mogu izgledati bolje nego u ijednom od plejade kostima, prvenstveno zato jer na taj način bolje osjećam što radim s tijelom. Dobro izgledam u svakom od svojih kostima, ali to nije (jedina) poanta kostima. Uloga kostima je nadogradnja izvedbe u vizualnom smislu; prema tome, mora je nadopunjavati, a ne ograničavati, a u kostimu se treba osjećati ugodno, što god pojedinac pod tim podrazumijevao. Naravno, kad ovom kontekstu dodamo i povijesno – kulturološki aspekt estetikr današnjih kostima orijentalnih plesačica, doista se možemo zapitati što točno izvodimo, trošeći goleme količine novaca na kostime koji u svakom smislu ne služe svrsi.

            Ovo ne znači da ću prognati sve postojeće i potencijal budućih orijentalnih kostima iz ormara i nadalje plesati samo u trapericama i košulji. Nećemo si lagati, obožavam blještave i raskošne kostime, i svaki put ih oblačim svjesna i kulturnog licemjerja i njihove djelomične nepraktičnosti. Ipak, ponavljam, volim blještavo i raskošno, i ne zavaravam se idejama da je to što plešem onaj izvorni orijentalni ples. Znam što plešem i zašto to plešem, te zašto baš u takvom i takvom kostimu. Međutim, dovoljno sam puta pogriješila u izborima krojeva i materijala, te sam dovoljno svjesna vlastitog tijela i subjektivnog doživljaja pokreta da bih znala u kojim se situacijama (odjeći) osjećam najsigurnije. Stoga na tragu tih opažanja,  te promišljanja o kostimima, moram naučiti kako osjećaj i doživljaj tijela i pokreta u trapericama prenijeti u blještave i raskošne kostime.

A dotad kombiniram traperice, prstenje, trenirke, nepraktične suknje, i više-manje sve u čemu se zateknem. 🙂

Radionice: Ići ili ne ići, pitanje je sad

    Svi smo bili barem na jednoj, vjerojatnije na njih pedeset. Neki su ih i držali. Bilo je dobrih, bilo je loših, bilo je prosječnih. Ipak, da nema radionica, i ljudi koji si daju truda da ih organiziraju, naše bi plesno znanje bilo nevrijedno spomena, i upravo je ta mogućnost usavršavanja najveći potencijal radionica i poticaj za njihovo pohađanje.

  Međutim, možda u nekom trenutku dođete u točku u kojoj vam se više ne da odlaziti na radionice, iz ovog ili onog razloga. Da ne filozofiramo previše, svatko od nas ima konkretne i manje konkretne praktične razloge zašto želi ili ne želi odlaziti na radionice. Evo mojih.

Mačak u vreći

Radionice su poput kupovanja preko interneta bez mogućnosti povrata robe i novca. Ne znate što ćete dobiti kad odete na radionicu: može biti super, a možete se i razočarati, a u tom slučaju, ne možete se žaliti i tražiti natrag novac. (Mislim, možete probati.) Taj element iznenađenja one malo manje sklone avanturizmu može odbiti, ili barem natjerati da dvaput razmisle o plaćanju i odlasku na radionicu, pogotovo ako je riječ o učitelju o kojem ne znaju mnogo. Međutim, pitanje: isplati li se?, pada nisko na listi prioriteta kad uzmete u obzir dva jača razloga.

Prvi razlog su financije. Bez previše filozofije, radionice su skupe. Odlazak na festivale je skup.

Cijena radionica ovisi o trošku koji organizator ima za realizaciju dovođenja jednog ili više učitelja. I sasvim je legitimno da i učitelj i organizator odrede svoju cijenu; u konačnici, oni pružaju uslugu koja ima svoju cijenu. S druge strane, sasvim je legitimno i da vi, kao korisnik te usluge, taj iznos ne možete ili ne želite izdvojiti. Odlazak na jedan festival u inozemstvo u prosjeku stoji između 300 i 400 eura, kad zbrojite sve troškove, od same cijene radionica i drugih festivalskih troškova, puta, smještaja, prehrane za tih par dana. Tu pritom ne računam troškove moguće kupovine po festivalskim bazarima, ili trošak novog kostima, ukoliko se odlučite za sudjelovanje na natjecanju na festivalu.

Neovisno o geografiji, idete li na festival bliže ili dalje, idete li samo na jednu ili dvije radionice, ili na cjelokupno festivalsko iskustvo, trošak je minimalno 200 eura. A festivala imate stalno i svugdje. Da se razumijemo, hvala nebesima da ih ima, da se nešto radi i ljudima omogućava da vide, ali realno, koliko si festivala godišnje možete priuštiti?

Pitanje koje se tu suptilno pojavljuje jest ono motivacije. Radionica vam neće biti preskupa ako planirate troškove-eventi se najavljuju mjesecima unaprijed, posebno veliki inozemni festivali, koji imaju gotovo pa fiksno vrijeme održavanja-pa možete na vrijeme utvrditi želite li ići i možete li podnijeti trošak, te ukoliko se na radionicu uputite ako vas zanima tema i učitelj. Ići na radionicu samo zato da idete, ili zato što se nešto organizira, bez da gledate tko, što i zašto, osim troška, donosi i određenu količinu frustracije.

Frustracija je drugi razlog zašto se u nekim slučajevima poželite suzdržati od radionica. One znaju biti iritirajuće. Gužva, ne vidite dobro, ne čujete dobro, nešto ne shvatite, ili želite da se ponovi, a ne uspijete pitati, žurba da se u malo vremena napravi puno, i spoznaja da s tim što ćete i naučiti ne možete puno, kad izađete s radionice i vratite se svakodnevnom plesnom životu. Imam na tečaju ženu koja je bila na jednoj jedinoj radionici, i toliko joj je to iskustvo bilo frustrirajuće, zbog svih navedenih razloga, da ne želi više nikad otići na radionicu. Događalo mi se da imam po dvije radionice u danu. I naživciram se na polovini prve. Na drugoj, negdje na polovici, dignem ruke od učenja i plesanja, pa sjednem sa strane i gledam. Ne želim otići jer ipak sam platila da budem tamo, ali nemam više energije da ustanem.

I ovaj se negativan aspekt može izbjeći pametnim planiranjem, a to ponovno podrazumijeva odlazak na one radionice i onim učiteljima koji vas doista zanimaju (imam mentalni popis ljudi koje moram jednom, ili ponovno, doživjeti, a sve van tog popisa ide na posebno razmatranje), i, po mogućnosti, što manje radionica u jednom danu. Riječ je, naravno, o subjektivnom broju koji ovisi o dužini fitilja; jedan snop živčeka kao ja najbolje podnosi jednu radionicu u danu. Dvije, ako imam razumnu pauzu između njih.

Vrli novi svijet

Ipak, bez obzira na to koliko ste se puta uzrujali na radionici i rekli da više nećete, nekoliko je razloga koji će vas navesti da i slijedeći put plešući dođete na radionicu.

Ponajprije, to su učitelji. Plesači su zanimljiva bića koja imaju svoj način evaluacije poznatih osoba. Ono, hiperventilirate kad Issam Houshan prođe kraj vas i nasmiješi vam se. Što je bolje od toga? Ako to napravi ________ (umetni ime omiljenog plesača/-ice). Svi mi imamo omiljene učitelje i svoje zvijezde, na čije radionice onda idemo i kad su u blizini i kad nisu. U konačnici, ima plesača koje treba vidjeti i doživjeti, čak i ako u startu niste neki fan; neki ljudi su gotovo pa opća kultura.

Ako govorimo o konkretnim znanjima koja možete izvući s radionice, najbrže primjenjive su koreografije. Danas teško da ćete naći radionicu na kojoj se radi isključivo tehnika, barem kada je riječ o čistom orijentalnom. Tehnika, ako je i ima, upakirana je u koreografiju. Učenje koreografije na radionicama, iako ima svojih izazova, ima i svojih prednosti. Ponajprije, automatski dodajete još jednu točku svom repertoaru, što je ima dodatnu vrijednost ako ne volite koreografirati. Osobno, prezirem proces koreografiranja. Kod mene nema različitih kreativnih faza i raspoloženja; cijeli proces je gradacija this is shit faze, i na kraju mrzim i sebe i koreografiju i glazbu. Zato su radionice s koreografijom dušu dale za mene.

S druge strane, u posljednje vrijeme pohodim sve više fusion radionica, prvenstveno jer sam u raspoloženju za miješanje stilova. Međutim, radionice koje fuziraju orijentalni i neki drugi plesni stil su zgodan prečac do malo raznolikosti u osobnom plesnom izrazu. Učenje nekog plesnog izraza zahtijeva mnogo vremena i energije. Zanima me svašta, i htjela bih probati većinu plesova, međutim, morala bih se klonirati da stignem sve. S druge strane, želim unijeti neke nove elemente u svoj stil, i zbog toga rado istražim fuzijsku radionicu. Netko tko zna što radi vas nauči prepoznatljive elemente drugog stila i inkorporira ih u vama dobro poznati orijentalni ples.

Na kraju, radionice su, između ostalog, jedan od načina da doživite i naučite nešto novo, vidite kako drugi učitelji i plesači podučavaju, što rade, kako rade i zašto rade, prilika da se povežete s drugim plesačima. Sve u svemu, zanimljiva, korisna i nezaboravna iskustva.

Ako vas zanimaju nadolazeći eventi i radionice u Zagrebu, možete posjetiti:

1. Oriental Fever festival, od 7. do 9.listopada
2. Oriental Fusion Stars festival, početkom studenog
3. Tribal Fusion radionice subotom, s Vedrom Regul, koja će vas pametno i sigurno voditi kroz Pilates trening i tribal drill

Odustajanje?

Ovaj tekst i jesam i nisam željela napisati. Prije tri tjedna imala sam gotov ogroman tekst, ali sam onda zaključila da je pametnije ostaviti ga daleko od bilo kakvog javnog prostora, usprkos tome što sam u zadnja, pa, dva mjeseca, s različitih strana imala niz poticaja koji su me suptilno poticali na pisanje i razmišljanje. Ipak, mislila sam da ću se držati svoje samonametnute šutnje, dok prošli tjedan Joanna Saahirah na svom blogu nije objavila tekst u kojem se pita identičnu stvar: je li došlo vrijeme da odustane od orijentalnog plesa?

            Joannu sam gledala u Mariboru prije tri godine, i škicala videe na Youtubeu, a tu i tamo pročitam i neki tekst, iako ne mogu reći da pobožno pratim sve što radi. Zanimljiva je plesačica, i ima specifičnu energiju i razumijevanje orijentalnog plesa, koje je puno vidljivije u live nastupima; snimka na Youtubeu ne može u potpunosti, ili dobro, prenijeti to što ona radi i kako radi.

            I što je to ženu koja pleše s orkestrom u Egiptu natjeralo da pomisli na odustajanje? Pa video. Znamo koji video. Onaj u kojem natjecateljica na nekom talent-showu „pleše“ i demonstrira vještinu pomicanja silikonskih umetaka, zahvaljujući jačim pektoralnim mišićima. Joanni je video poslala jedna njena učenica, s komentarom kako je plesačica na snimci odlična.

            Pita se Joanna je li orijentalni ples spao na takve demonstracije. Pitam se i ja, a to je samo posljednji u nizu poticaja za razmišljanje o odustajanju. Kad shvatite da prolaze takve stvari, je li došlo vrijeme da dignete ruke od plesa i odete negdje čuvati koze? Sjetite se samo koliko ste snimki i live nastupa vidjeli, kad je VAMA bilo neugodno zbog plesača/-ice na pozornici, koji su ponosno pokazivali svoje (ne)znanje? Kad uspoređujete sebe i druge (jer svi to radimo, koliko god to bilo neplemenito i ne u službi osobnog rasta i razvoja)? Kad znate da pokušavate raditi kvalitetno i profesionalno, a ne uspijevate skucati ljude za grupu? Kad vas pitaju: a je li to [orijentalni ples] ono oko šipke (vrijeđajući time i orijentalni ples i ples oko šipke)? Ili kad vam kažu da se ne žele baviti orijentalnim plesom jer im je prestatičan (a nikad ga nisu probali)? Ili kad žele izvođača, a ne žele ga platiti? Ili sve ostalo što ste ikad čuli, vidjeli i doživjeli u plesnoj zajednici, i van nje.

            Frustracija koja se rađa iz ovakve situacije, direktno povezane s plesom, dovoljna je da poželite čuvati koze i plesati njima; tko zna, možda bi bile zahvalnija publika. S druge strane, nerijetko je želja za odustajanjem simptom, a ne uzrok. Čitala sam ljetos dva teksta, dviju plesačica, koje su govorile o vlastitim iskustvima depresije, želje za odustajanjem, burn-outa i povlačenja. Odslušala sam i uvodni dio tečaja koji su pripremile Keti Sharif i Shemiran Ibrahim, Elevate and Enrich your Bellydance Life Through the Power of Balance. Obje su žene govorile o svojim iskustvima zasićenja, i kako su kroz njih prošle.

            Imate, dakle, životne situacije koje vas dovedu do toga da želite odustati. Frustracija plesom, njegovim položajem u društvu, vašim položajem u plesnom društvu, plesnom slikom o sebi, uparena sa svakodnevnim životnim frustracijama, dodatno vas vuče u odustajanje. I što onda?

            Nemam nikakav koristan odgovor ili savjet na to. Još uvijek sam u procesu odlučivanja što bi bilo najbolje za mene. Jer, frustrirana sam i želim odustati. Ili se barem odmoriti. Frustrira me svaki ranije navedeni razlog. Bavim se plesom deset godina, i ne mogu reći da sam nešto postigla. Sve sam napola: napola sam učitelj, napola sam izvođač, jer, eto, tako je. Ne samo to; ples mi nije „spasio život“, kako neki vole romantično opisivati svoja depresivna iskustva i ulogu plesa u njima. Imala sam odvratnu situaciju s hrpom odvratnih bolesti istovremeno u obitelji, i ples je tad bio samo smetnja. Nije mi se dalo izlaziti iz kuće, mada sam se tjerala dolaziti na sate, i samo sam gledala kad mogu otići doma. Jedva sam stajala, i nisam plesala, nego sam se kretala, lijevo-desno, naprijed-natrag, tek toliko da ispadne da se pomičem. Drago mi je zbog ljudi kojima je socijalni kontekst plesnog tečaja pomogao, kao i sam ples kao oblik vježbanja, što podiže razinu serotonina, ali meni nije. I tad sam željela odustati, iako sam se tjerala, misleći da, ako sad odustanem, tko zna kad ću se, i hoću li se, i kako ću se vratiti.

            Pitao bi se čovjek, ako sam toliko dugo frustrirana i zasićena, što ja to još uvijek izvodim? E vidite, paradoksalna je to situacija, koliko god me aspekti mog plesnog života frustriraju, ima svijetlih trenutaka kad mi ples pomaže. Jedini trenutak u tjednu kad uspijem izaći iz glave i biti u tijelu je kad podučavam. Tih sat i pol moram misliti na to što ja radim, što rade moje cure, što ide sljedeće, kakva je glazba, kakav je ritam, kakva je sljedeća pjesma, što sam zamislila da na njoj radimo, jesam li išta zamislila, zašto me mišići ne slušaju baš danas, kad sam se odlučila na petnaestominutni shimmy drill s utezima, i pokušava li to neka od rezidentnih mačaka ući u dvoranu kroz prozor. Da nabrojim samo nešto. Takvo življenje od milisekunde do milisekunde inače nemam. I da, navala serotonina nakon jednog održanog sata je veća nego da sam odradila dva sata cardia, jer ovdje ne moram s pola mozga slijediti nekoga tko mi govori što da radim, nego sam ja ta koja drugima govori što da rade. I to je jedan od razloga zašto (još) ne odustajem.

            Ali onda vidite pomicanje silikona, doživite tisućiti glup komentar, vidite kostim s Putinovim portretom na suknji, i pitate se, a da ipak odustanem?

Fuzije i cross-dancing

Danas sam u teorijsko-meditativnom raspoloženju, tako da ovo što ću podijeliti nisu toliko stvari zapisane u kamenu, koliko moje kontemplacije o bitnim i manje bitnim fenomenima.

Crosss-dancing

Već sam jednom hvalila Daturu i već sam jednom dijelila njihov tekst o beneficijama cross-traininga, (postoji li hrvatski izraz za cross-training?) i napravit ću to opet. Ovaj tekst donosi provjerljive činjenice zašto vam je, uz ples, korisno baviti se još nekom aktivnošću. I dok definitivno preporučujem bilo koju neplesnu aktivnost uz ples, preporučujem i još poneku plesnu aktivnost uz ples.

Zašto, zaboga?

Ako ćemo pošteno, više-manje sve plesne discipline koje se ne plešu u paru posuđuju jedna od druge. Neke više, neke manje, ali svugdje ćete naći neki pokret koji je postao integralan dio dotične discipline, a da mu podrijetlo nije u toj disciplini. I to je sasvim u redu. Međutim, nije toliko poanta u stilskim usavršavanjima i unošenjima novotarija čisto novotarija radi, koliko do tehničke izvedbe. Čitala sam dosta tekstova na temu baleta kao izvorišta, osnove svih plesova. Nisam se baletom bavila ni približno dovoljno ni detaljno da bih mogla argumentirati svoje neslaganje s takvim tvrdnjama. Ipak, makar i rudimentarno znanje tehnike baleta može vam koristiti u bilo kojoj drugoj plesnoj disciplini kojom se bavite. Uzmimo samo i ono što svi zasigurno znamo, releve. Na baletu će vam lijepo objasniti koje dijelove tijela i ekstremiteta morate stisnuti i kako namjestiti težinu da ostanete na prstima ravni kao bandera, bez da se ljuljuškate s jedne na drugu stranu.

U svakoj plesnoj disciplini imate barem jedan pokret u kojem morate balansirati na prstima, možda bosi, možda u petama. I nije nimalo zabavno kad padate na nos, ili na leđa, ili, nekako, istovremeno u oba smjera.

Drugi korisni baletni element je pointe. U rumbi, primjerice, početna pozicija nekih koraka može biti upravo jedna noga u pointeu. Balet će vas naučiti na koji način kako se stopalo uopće savija/pruža, a onda i kako izvesti taj pointe ne samo sa stopalom, nego s cijelom nogom-ne zaokrećete samo stopalo u kojem god smjeru potrebno, nego rotirate i bedrenu kost u njegovoj čašici (odnosno, turnout, pozicija bez koje balet ne postoji). I elementi kao što su tendu, ronde de jambe, arabeske…Sve su to elementi na koje ćete naići i koji će vam biti korisni. Orijentalcima ne treba objašnjavati što je arabeska, svi ih znamo i svi ih obilno koristimo, i svi znamo da je riječ o izvorno baletnom pokretu, i zato je korisno naučiti kako se ona izvodi u baletu, koje su pozicije stopala, kukova, torza, te raspored težine. Ronde de jambe nađemo i u orijentalnom, ali i u društvenim plesovima, primjerice, puno ga ima, između ostalog, i u argentinskom tangu. Riječ je o atraktivnom pokretu, a da bi bio atraktivan, nije dovoljno samo mahati nogom u krugu ili polukrugu kroz zrak i prostor, nego je poanta upravo u tome da je pokret atraktivan kad se zna ispravno izvesti. I zato, balet.

Tendu-da se ne petljam u objašnjavanja kamo idu stopala, evo vizualnog prikaza-je izuzetno koristan za hodanje u argentinskom tangu. Način kretanja u argentinskom tangu je specifičan, stopala se kreću lagano polukružno, s težinom na prednjoj unutarnjoj strani stopala (onaj jastučić ispod palca). Specifikum ženskog kretanja u tangu je hodanje unatrag, a gazi se, uvijek, baš uvijek, na taj unutarnji dio stopala, i stopala nikad ne napuštaju pod. U baletu, doduše, tendu ne izvodite krećući se kroz prostor, ali mehanizam tendua je baza za uspješno izvođenje takvog specifičnog načina hodanja.

Naravno, okreti su neizostavni univerzalno korišteni element baleta. Ako znate chaine, možete se okretati u bilo kojoj disciplini. Primjerice, spotting, balans, držanje i footwork chainea neizmjerno pomaže u pivotima u standardnim plesovima.

Ali, da me ne biste krivo shvatili, nije samo balet majka svih plesova (ako ne baš majka, onda barem teta). Recimo, cuban motion, kretanje kukova u latinoameričkim plesovima olakšava učenje kizombe. Držanje i način vođenja u argentinskom tangu i kizombi su identični. Znanje orijentalnog plesa znači da bez problema možete skinuti ladies’ styling u kizombi. Bachati. Salsi. Merengueu. Reggaeton i orijentalni imaju isti vokabular i način kretanja; razlika je u držanju. Burleska…Pa burleska također dijeli neke pokrete s orijentalnim, i opet je razlika u opsegu pokreta i držanju, ali korišteni mišići i smjer kretanja su isti.

Ipak, prakticiranje nekoliko plesnih disciplina koje dijele neke pokrete, ili ideje o načinu kretanja određenih dijelova tijela, ima i svoju negativnu stranu, a koju bismo mogli generalno odrediti kao profesionalnu deformaciju. Primjerice, ranije spomenuti cuban motion, a onda i styling u kizombi, jednoj orijentalki nisu nikakav problem. Problem jest što u orijentalnom plesu za takvo guranje kuka dijagonalno nazad koristimo mišiće, dok kizomba i cuban koriste pritisak u pod. Efekt je na kraju isti, ali u tehničkom smislu problem je velik, ili relativno velik, u sportskom plesu, jer, osim stiskanja poda, ideja je  da kukove šaljete iza kontrakcijom mišića od lopatice, preko dužine leđa, dok kukova, čije je pomicanje zapravo posljedica navedenih kombiniranih akcija. Sličan se problem javlja u kizombi. Stiskanje u pod i posljedično koračanje na mjestu vam je potrebno ne samo radi stylinga, nego i radi mogućnosti plesanja u paru i komunikacije s partnerom, jer se tim stiskanjem u pod koljena pomiču naprijed-nazad, a kontakt koljenima u paru je preduvjet bilo kakvog pomicanja u kizombi, a kamoli atraktivnog izgleda plesa. Ladies’ styling u kizombi orijentalkama je najnormalniji način kretanja, ali, ako ste, kao ja, dugo u orijentalnom plesu, a kratko u kizombi, onda vas styling nesvjesno i automatski baca u orijentalno držanje, zato jer su vam mišići to naučili, a nisu još dovoljno usvojili kizomba držanje. S reggaetonom se događa ista stvar. I to su samo neki primjeri, ima ih još mnogo.

Nažalost, jedini savjet koji mogu ponuditi jest da si dopustite vremena da mentalno razgraničite dvije discipline, čiji su pokreti slični, a različiti.

I na kraju, najveća prednost cross-dancinga jest raznolikost, ili, puka dosada. Svime čime sam se bavila, bavim se, ili se pokušavam baviti, počela sam iz dosade i želje da se odmaknem od stalno istih pokreta, stilizacije, glazbe, pa i ljudi. U tom ćete kontekstu imati najviše koristi: orijentalnim se plesom bavim deset godina, i došla sam do točke u kojoj više ne znam kako napredovati, što novo uvježbati ili usprobati unutar samog orijentalnog plesa. Mogla bih se možda intenzivnije prihvatiti tribala ili ATS-a, ali, u konačnici, sve je to orijentalni ples. Zato sam krenula s kizombom. Da nije bila kizomba, bilo bi nešto drugo. U kreativnom smislu, s drugom, različitom plesnom formom, uravnotežujete eventualnu dosadu ili blokadu i zasićenost u dominantnoj disciplini, što vas dovodi u mentalno stanje da ne odustajete od nečeg čime se bavite godinama, a usput možda i pokupite neku zgodnu tehničku foru.

Fuzije

A možda i dobijete ideju za neku fuziju. Po pitanju fuzija, grozan sam licemjer. Ne volim fuzije, jer su najčešće promašaj, a s druge strane, sve više gmižem prema raznim fuzijskim točkama. Razlog za to je dosada; trenutno ne znam što više izvući iz čistog orijentalnog, i orijentalna glazba koja mi je dosad ležala, više mi ne odgovara. S druge strane, paralelno se bavim s nekoliko različitih plesnih formi, pa je nekakav logičan slijed da naginjem spajanjima.

To ipak ne znači da fuzije volim i/ili odobravam. Kažem, licemjer sam. A ne volim ih samo zato što sam u rijetkim slučajevima naletjela na dobre fuzije. Osnovni preduvjet fuzije dobro poznavanje dva stila koja spajate. Ili barem, detaljno poznavanje jednog i osnove drugog, ali onda te osnove moraju biti besprijekorne. Bolje da imate manji plesni vokabular, ali koji je tehnički ispravan.

Fuzije su zapravo siva zona plesa, i teško je govoriti što, kako i zašto. Ja bih savjetovala: manje je više. Što jednostavnija koreografija, samo par atraktivnih, show elemenata, naglasak na musicality. I to bi trebalo biti to. Ništa više, ništa manje. Mnoge fuzije pokušavaju ugurati što više od oba stila u jednu točku, zbog čega nerijetko dobijete kaotičan rezultat. Ali, u konačnici, uvijek je riječ o subjektivnom dojmu i vlastitim stilskim preferencijama. A moje se preferencije ubrzano mijenjaju, zbog čega ću biti blaža i otvorenija i prema tuđem, i prema vlastitom trudu.

Za kraj, dođite u studenom na Oriental Fusion Stars festival, čeka nas puno fuzija, a ja trenutno pokušavam smisliti fuziju koje se ne sramim. I mene jako zanima rezultat.

I, zadnje zadnje, video nečega što se jedva usudim nazvati fuzijom, a što se dogodi kad ostanem sama u dvorani. Kizomba fuzija/improvizacija, više kizomba nego orijentalni. Ipak, s oprezom ću reći da je fuzija, zato što:

A) fali mi partner

B) postura je orijentalna

C) pokreti su u osnovi svi orijentalni

D) u dvorani sam u kojoj držim orijentalni tečaj 😀

(A ako moji instruktori kizombe nešto prigovore, onda je ovo čisti orijentalni 😀 )

Vodič za kupovinu plesnih cipela

            Plesne cipele su zanimljiv fenomen među plesačima. Kad se neka plesačica pojavi s novim cipelama, onda se oko nje trenutačno skupi hrpica drugih plesačica, i onda krene rasprava o cipelama. Svim cipelama koje su okupljene žene ikad posjedovale, probale, vidjele, zamislile, planirale kupiti, planiraju kupiti, visinu peta koje podnose, ne podnose, žele podnositi. Nerijetko nađete i muškarca u toj raspravi. Uglavnom instruktora, jer su plesne cipele i sve vezano uz njih profesionalni fetiš, neovisno o spolu.

   Nakupovala sam se mnogo cipela u životu, što plesnih, što običnih, i udobnih i neudobnih, skupih i jeftinih, i zato sam odlučila svu svoju mudrost podijeliti s vama. 😀

Kako onda, i kada, nabaviti plesne cipele?

            Čim na prvom satu nekog plesa u paru vidite instruktoricu u plesnim cipelama (posebno ako ste na salsi), poželjet ćete, ne jedan par, nego njih šesnaest. Ipak, zbog investicije koju plesne cipele predstavljaju, najrazboritije je pričekati nekoliko tjedana i/ili mjeseci, kad budete sigurni da se dotičnom plesnom disciplinom namjeravate baviti duže vrijeme. Ne mislim pritom na sportsko ili profesionalno bavljenje plesom-rekreativci su najbrojniji dio plesne populacije, a samim time i konzumenti plesnih proizvoda. Ako namjeravate ići na neki tečaj dva puta tjedno, i na partyje i isplesavanja, koja imate minimalno dva u tjednu (ako govorimo o salsi, kizombi, argentinskom tangu), onda su vam plesne cipele dobrodošle.

Gdje?

U Zagrebu plesne cipele i opremu možete naći na nekoliko mjesta:

NTS Sportswear-Medvedgradska 37, Vukovarska 269

Pirouette-Gundulićeva 39

Shoolala-Žigrovićeva 5

Zajec d.o.o.-Importanne Galerija, Iblerov trg

Kakve?

            Plesne cipele dijele se u „disciplinske“ kategorije. Specifične su cipele za sportski ples, gdje imate posebne cipele za standardne i posebne za latinoameričke plesove, posebne za jazz, balet i suvremeni ples, te posebne za salsu i argentinski tango.

            Cipele za plesove u paru imaju mekane, savitljive potplate od brušene kože, zbog čega nisu prikladne za vanjske prostore i podloge, osim nekih modela cipela za argentinski tango, koji imaju uobičajen tvrdi potplat.

Visina pete kreće se od 5 cm do 12 cm. Standardne visine su 5, 7, 8.5, 9, 10, 11, 12 cm. Iako svaki model svakog proizvođača ima određenu visinu pete, ona može varirati ovisno o veličini cipele. Ako imate veći broj cipele, od 40 nadalje, onda će vam i visina pete na modelu koji, recimo, ima petu visine 9 cm, varirati, odnosno, narasti, da se izbalansira omjer visine i dužine cipele.

Cipele za sportski ples-standard i latin-su bež ili crne boje, izrađene od kože i, najčešće, satena. Cipele za latinoameričke plesove imaju otvorene prste i zatvorenu petu, dok su cipele za standard varijacija salonki, dakle, zatvorena cipela s poprečnim remenčićem.

Cipele za salsu i argentinski tango spadaju u istu proizvodnu i stilsku kategoriju. Riječ je o cipelama s visinom pete od 9 cm naviše (uobičajena je stiletto peta), te cipelama izrađenima u najraznovrsnijim bojama.

Kada kupujete plesne cipele, nije loše razmišljati o plesu koji plešete. Recimo, u salsi, tangu i kizombi, pozicija stopala plesačica je uglavnom prirodna, dakle, nema previše, ili uopće, pružanja i savijanja prstiju (pointe i flex). Većinom koračate u različitim smjerovima, s težinom ravnomjerno raspoređenom na stopalu, pa vam onda biti viša peta, 9, 10 ili 12 cm, ne predstavlja preveliki problem za ravnotežu ili stopalo. S druge strane, u latinoameričkim i standardnim plesovima ima mnogo dizanja i spuštanja na prste (u valcerima, na primjer), kao i pružanja i savijanja prstiju, posebno u latinoameričkim plesovima. Za tu bih vrstu plesova preporučila nižu petu, do 7 cm, jer je, posebno u standardu, poprilično teško tehnički pravilno izvesti figuru dizanjem na prste ako ste već na 9 ili 10 cm. Naravno, ako je riječ o rekreativnom plesanju, nitko vam neće zabraniti kakve cipele da nabavite, samo je moje iskustvo da je, zbog specifične tehnike latinoameričkih i standardnih plesova te pozicija stopala u njima, puno napornije i bolnije za stopala ako imate (pre)visoku petu.

Model, boja

            Tu si doista možete dati oduška, jer plesnih cipela ima u svim mogućim i nemogućim bojama (opet, salsa, tango). Ipak, nekad ste ograničeni u izboru zbog veličine-veće ili manje veličine su ili rasprodane, ili nedostupne, ili se ne proizvode. Prva stvar koju ja napravim kad kupujem plesne cipele jest da pitam za veličinu, i onda među dostupnim biram što mi se sviđa/odgovara. Ali, i bez obzira na to, svugdje uvijek ima prekrasnih modela.

Ako vam je cipela na prvo isprobavanje uža, to nije nikakav problem, već prednost. Naime, plesne su cipele izrađene od kože, koja se s korištenjem raširi, pa ako su vam cipele u startu labave, nakon dva mjeseca će postati još labavije, i onda nećete biti sretni. Uža cipela ne znači da vam odsijeca cirkulaciju u stopalu i gležnju; morate moći bez problema gurnuti stopalo u cipelu, ali ne i imati prostora za ugurati prst između stopala i cipele. Raširit će se i prije nego što mislite, u potpunosti prilagoditi obliku stopala, i najbolje sjediti na nozi.

Cijena

            Nećemo si lagati, plesne cipele su investicija. Drugim riječima, skupe su. Cijene plesnih cipela, odnosno, proizvođača dostupnih kod nas, kreću se između 600 i 1500 kuna. Zato je njihovu kupovinu potrebno dobro promisliti, istražiti i isprobati što više modela da nađete onaj koji vam najbolje odgovara, jer ne radi se o malo novaca, niti o nečemu što ćete kupovati svakih šest mjeseci.

            Kakve su cijene u praksi? Moje Volver cipele, koje vidite gore na slici, stoje 730 kuna u NTS-u. To je srednja cjenovna kategorija, a za relativno pristojnu cijenu dobijete kvalitetne cipele. Alvares cipele stoje oko 1300 kuna, ili 140 eura preko njihove stranice. Dobra stvar Alvaresa jest što  rade velike kalupe, do broja 42, i možete ih naručiti po mjeri, ali to onda i platite. Freed of London, britanske cipele, koje možete naći u Pirouette dućanu, stoje između 800 i 1000 kuna, ovisno o modelu. Tanguera u Shoolala stoji između 1500 i 1750 kuna… To su primjeri nekih modela koje je moguće kod nas nabaviti.

            Kad već govorimo o cijeni, moram upozoriti na jednu stvar. NE kupujte plesne cipele s eBaya. Znam, jako je privlačna ideja para cipela za 20-30 dolara. Napravila sam i to, platila cipele 20 dolara, došle su, izgledale kao i na slici, čak je i broj bio dobar, iako mrvicu preširok, ali taman da mogu staviti silikonske uloške u njih. Međutim, počele su se raspadati nakon dva tjedna, i to sve moguće: potplat se odlijepio, remenčić se napola otkinuo…U popravcima sam otkrila da potplat, koji bi morao biti mekan, ima vanjski rub od tankog sloja nekog kartonskog blenda materijala. To plesne cipele ne smiju imati, a mekani potplat ima svoju funkciju. Kad se cipela razgazi po vašem stopalu, i ako, primjerice, morate napraviti pointe, cipela će pratiti pokret, drugim riječima, nagužvat će se pod prstima kako ispružite stopalo, i vratiti u prvobitni oblik s novom pozicijom. Mislite da to cipela s eBaya može napraviti? Ma kakvi.

            Čula sam argumente da nije bitno što su eBay cipele nekvalitetne, bar su jeftine, pa možeš svaka dva mjeseca kupovati nove, i onda u jednoj godini možeš šest različitih parova promijeniti. Svatko ima pravo raditi kako mu odgovara, samo morate biti svjesni što dobivate kupovinom jeftinih i neprovjerenih cipela, a što potencijalno može biti opasno. Ako vam je remenčić, ili cijela cipela preširoka i stopalo loše leži u njoj, možete si lako iskrenuti i iščašiti gležanj.

Kupovina preko Interneta

            Za 90 posto različitih plesnih drangulija koje poželim i/ili zatrebam, kada i ako uspijem pronaći u Zagrebu, pomislim: Naći ću ja to na Internetu, bit će jeftinije. U nekim slučajevima doista i jest, posebno ako kupujete šljokice, kristale i aplikacije za kostime. S plesnim cipelama nije taj slučaj. Cijene su više-manje iste, u nekim slučajevima čak i više, nego u našim dućanima. Primjerice, proljetos sam našla Freed of London cipele (za kojima i dalje patim), po cijeni od 818 kuna. Nije toliki problem bila cijena, koliko činjenica da su imale tvrdi potplat, za argentinski tango, a k’o za vraga, tango jedini trenutno ne plešem. I zato sam se zaputila u njihov online shop, da pronađem a)mekan potplat, b) nižu cijenu. Našla sam mekan potplat, ali ne i nižu cijenu, koja je, sa shippingom, ispala čak i veća od hrvatskih 818 kuna.

            Alvares cipele u online shopu stoje 140 eura. Comme il faut cipele (za njima patim otkad plešem i njih ću nabaviti čim se dočepam stalnih prihoda, što je u vremenskom periodu između sutra i nikad), ako ih kupujete preko jedinog prodavača u Zagrebu, koštaju 190 eura. Ako ih kupujete preko matičnog argentinskog online shopa, onda je par 120 eura, ali je shipping u Europu 70 eura. Ako ih kupujete preko Lisadore dućana u Haagu, onda je par 160-170 eura, ali je shipping još 30. Sve u svemu, ne gine vam (mi) davanje 200 eura za par cipela, koju god međunarodnu rutu odabrali.

            Osim cijene, najveći rizik kupovine preko Interneta je veličina. Kupovinu cipela preko Interneta preporučila bih jedino ako već imate praksu u kupovanju cipela, a i tad s velikom dozom opreza. Znam koja mi generalna veličina plesnih cipela treba-broj veća od veličine običnih cipela-ali može se dogoditi da proizvođač ima specifične kalupe i veličine. Tako su moje Volver, po njihovom sustavu veličina, broj MANJE od mog broja cipela.

            Drugi problem je širina modela. Nagledala sam se dovoljno slika cipela, i isprobala sam dovoljno svakakvih cipela, da sad mogu po slici odrediti hoće li mi model odgovarati ili ne. Naravno, problem jest što ponekad nisu svi brojevi svih modela dostupni kod nas, tako da u potpunosti shvaćam privlačnost mogućnosti izbora koju Internet nudi. Najkorisniji savjet koji mogu dati jest da isprobate sve što se kod nas nudi, pa eventualno prema odgovarajućim modelima kupite nešto od dotičnog proizvođača preko Interneta, a čega kod nas nema. I naravno, DOBRO istražite opcije povrata i zamjene robe.

Vježbe za istezanje stopala

            Nema veze što imate plesne cipele; stopala će vas u nekom trenutku početi boljeti, bilo od pritiska na prednji dio stopala, bilo od samog nošenja peta i kretanja u njima. Ples, dakle, i onaj salsa party s kojeg ste doma došli u pola pet ujutro, je fizička aktivnost, i nakon njega treba istegnuti korištene dijelove, u prvom redu, stopala, listove, i donji dio leđa.

http://goop.com/foot-stretches-to-counteract-high-heels/

Na ovom se linku nalaze korisne vježbice za istezanje stopala i listova nakon nošenja peta. Naravno, individualna je stvar je li vam ovaj set dovoljan ili ne, stoga bih preporučila da svakako dodate još poneku vježbu za istezanje listova, neke za istezanje leđa, poput Downward facing dog yoga poze, kojom istežete ne samo leđa, već i noge. Tu je, naravno, i poza djeteta (Child’s pose), Hero pose, Reclining hero…Tijelo će vam reći koji dio treba istegnuti, pa je najbolje u skladu s tim signalima birate i izvodite vježbe za istezanje.

Uz istezanje, korisno bi bilo i ojačati mišiće stopala i gležnjeva.

https://www.youtube.com/watch?v=Pe6YxF__UOY

U ovom videu Kathryn Morgan, balerina i bivša članica ansambla New York City Ballet, donosi nekoliko vježbi za jačanje stopala, a svakako preporučujem prvu vježbu s rastezljivom trakom.

Orijentalni ples i cipele

Ovo je trik pitanje. Svima se barem jednom dogodilo da plešemo na podlozi na kojoj ne možemo biti bose. Ali, da budem iskrena, podilazi me jeza od većine dostupne obuće za orijentalni ples, posebno od onih metalik zlatnih balerinki.

Opet, posve je individualna stvar možete li plesati u plesnim cipelama. U nekoliko sam navrata plesala u petama, različitih visina, i mogu reći da meni osobno to nisu bila najdraža iskustva, jer mi čak i peta od 5 cm poremeti težište. S druge strane, sve je stvar vježbe, nikad ne vježbam u petama jer nemam potrebu za time, ali ako imate dovoljno vremena za uvježbavanje plesanja u petama, ne biste smjeli imati problema, bez obzira na visinu pete.

A sad, u kolektivni šoping!

Folklore talk: arapska i berberska vjerovanja u Alžiru

            Iako kao predmet istraživanja više spada u etnologiju i folkloristiku, ja sam se kao povjesničar bavila pitanjem praznovjerja, i to zapravo sasvim slučajno. Na trećoj godini faksa, na kolegiju o svjetskoj povijesti 20. stoljeća, imala sam zadatak obraditi suvremenu alžirsku povijest, analizirati položaj zemlje u kontekstu Hladnog rata. Međutim, poanta nije bila isključivo u političkoj povijesti, nego u cjelokupnom, socioekonomskom i kulturološkom presjeku suvremenoga Alžira. Vrlo posrednim vezama, Alžir je u mojoj glavi rezonirao kao potencijalna tema u koju bih mogla ugurati vlastiti interes za arapsku kulturu, zbog čega sam kolegi prepustila bavljenje politikom i ekonomijom, dok sam sebi odredila kulturu.

            U traženju podataka doista sam, sasvim slučajno, naletjela na nekoliko radova o berberskim vjerovanjima (treba napomenuti da su autori u originalu upotrijebili termin praznovjerja). Alžir i danas ima brojnu berbersku populaciju, koji u kulturnom kontekstu predstavljaju svijet za sebe. Ono što sam otkrila bilo je istodobno i fascinantno i neopisivo zabavno, i stoga sam odlučila podijeliti tekst o ovom zanimljivom aspektu života jedne zajednice.

            Svi smo čuli za djinnove, jinnove, ili neku treći način transliteracije imena duha, za kojeg se vjeruje da je nastao iz vatre ili dima. U jezičnom smislu, jinn je jednina, dok termin jenun označava množinu.

            U berberskim i arapskim vjerovanjima, jenun su uzrok više-manje svemu što se događa, i dobrom i lošem, jer i jenun su i dobri i loši/zli. Dok neki jenun izazivaju nezgode i nesreće, drugi mogu biti ne samo korisni, već i moralne vertikale. Primjerice, narodi koji žive u oazama vjeruju da u svakoj kući živi jinn koji je nevidljiv sve dok se ukućani ponašaju dolično, međutim, kad zastrane, jinn se pojavi u liku žene, te upozori ukućane da će ih ubiti ili uništiti ukoliko nastave s lošim ponašanjem.

            Zlonamjerni jenun izazivaju bolesti, nesreće i smrt, i to više-manje svaku bolest kojoj je ljudsko tijelo podložno. Najčešći način obrane od jenun i bolesti i nesreća koje mogu uzrokovati je nošenje hamajlija. Hamajlija može biti bilo što, a jedan od najraširenijih oblika su čarolije za obranu od jenun, zapisane na neki medij, koje se onda na različiti način nose na različitim dijelovima tijela. Primjerice, muškarci čarolije najčešće nose u kožnim vrećicama oko vrata, međutim, čarolija može biti zapisana na bilo čemu dostupnom, te se nositi na bilo koji zamislivi način. Tako se čarolija koja liječi upaljeno oko zapisuje na ljusku jajeta i zamota u crnu krpu (jer jenun ne vole crnu boju). To se objesi na ukras za glavu i prebaci preko oka, pričvršeno brošem koji alžirske žene tradicionalno nose, ali broš mora biti naslijeđe preminule rođakinje ili tete bolesne osobe, a nikako ne majke ili sestre.

            Komadići s napisanom čarolijom mogu se i ušiti u odjeću, ali to nikako nisu jedine korištene hamajlije. I životinje su se koristile kao hamajlije; pripadnici plemena Ouled Ziane nose glavu zmije otrovnice ušivene na komad kože, a koža zmije ubijene u četvrtak (jer se peti dan od vikenda smatra najpovoljnijim za operacije protiv urokljivog oka) nosi se kao ukras za glavu/turban. Djeca iz plemena Shawia kao ogrlicu nose komadić uha šteneta, Berberi s područja Auresa smatraju da crna kuglica s bijelim i žutim prugama oponaša izgled ose, dok djeca iz plemena Ouled Ziane oko vrata nose glavu kameleona. Svrha svih hamajlija je zaplašiti i otjerati jinna.

Kao zaštita se koristila i hrana neugodnog okusa i mirisa, kao češnjak, crveni papar, bakar, željezo, sol… Željezo i sol su jedno od najpogubnijih sredstava za jenun, jer su jenun stvorenja kamenog doba, stoga se željeza boje sve od trenutka kad je prvi put iskovano, dok je sol pogubna zbog neugodnog okusa. Pleme Shawia koristilo je sol za zaštitu novorođenčadi: male količine kupljene soli stavi se u komadić tkanine, zamota i predaje se u krug 7 puta iznad djetetove glave brojeći naglas, a zavežljaj sa solju se potom privezuje za kolijevku s lijeve strane. Ako se procijenilo da dijete pati od urokljivog oka, onda se proces ponavljao, a malo soli se rasipalo oko djeteta, a prstohvat ili dva se bacaju u vatru. Ljudi iz plemena Ain Touta stavljali su na stranu malo soli 27 dana prije ramazana, i ako im se učinilo da su ureknuti, uzimali su malo te soli i malo ježevih bodlji, bacali ih u vatru i skakali preko vatre sedam puta dok mješavina gori.

  Shawije su vjerovali da prednji zubi pasa liječe pričanje u snu, a ostali pseći zubi, ako se objese djetetu oko vrata, potiču rast zubi. Pseći zubi se koriste jer se vjeruje da se jenun boje pasa. Od životinja Shawije živog škorpiona zatvorenog u trski vješaju djeci oko vrata kako bi se spriječio plač djeteta, jer vjeruju da se jinn koji uzrokuje plač boji škorpiona.

  Pleme Ouled Ziane koristilo je žuč vrane, šakala, ježa ili crnog bika u liječenju upaljenih očiju, a ježa za liječenje kolika kod novorođenčadi- dvije polovice donje čeljusti ježa stavljali su kao ogrlicu djetetu oko vrata ili pak neki dio neki dio ježeve utrobe, osušene i smrvljene, pomiješano u maslacu, davali djetetu za jelo.

  Da bi se izliječio strah od vode, osobu mora ugristi bijesan pas, a onda unutar 40 dana od ugriza, osoba mora prikupiti sedam insekata i spremiti ih u štap trske, koji se onda zatvara, a ponovno ga se otvara nakon sedam dana. Tad će 6 insekata biti mrtvo, a posljednji ostaje živ. Tog živog se onda ubija, suši, mrvi. Prah se uvalja u med i oblikuje se kuglica veličine zrna pšenice i proguta, nakon čega će se osoba izliječiti svog straha.

Hamajlije se nisu koristile isključivo za zaštitu od bolesti, što je uvijek posljedica tzv. urokljivog oka-pogleda upućenog s namjerom da njegov primatelj doživi neku nesreću-već i u međuljudskim odnosima, naročito u odnosima između muškarca i žene. Primjerice, pisari plemena Ouled Ziane često su zapisivali čarolije koje izazivaju nesuglasice između muža i žene, i to najčešće na zahtjev muškarca koji je želio tuđu ženu za sebe. Za tu će svrhu muškarac u hranu para staviti malo kuskusa koji je promiješan desnom rukom nedavno preminule osobe.

  U plemenu Ain Touta, ako žena nije uspjela zadobiti pažnju muškarca, želeći iskaliti ljubomoru i bijes, uzela bi jetru koze ili ovce, zabiti nekoliko igala u organ, i objesila instalaciju na neko skrovito mjesto, primjerice u dimnjak. Kako su se jetra sušila i smanjivala, tako se sušio i postupno odumirao i njen predmet ljutnje.

Među Shawiyama se vjerovalo da su ljudi osobito podložni jenun na dan vjenčanja. Mladenka je morala doći u mladoženjinu kuću u novoj odjeći, koja je njegov dar, dok srebrni nakit koji nosi mora biti nov njoj, tj. može biti od neke druge osobe, čak i od prijašnje žene. Prilikom odijevanja mladenku mora odjenuti dječak, kako bi mogla suprugu roditi sinove. Kad se mladenku odjevenu i zaogrnutu velom postavilo na mulu koja će je odvesti do suprugove kuće, na sedlu ispred nje morao je jahati dječak, također da bi mogla mužu roditi sinove. Tijekom njenog putovanja pucalo se iz vatrenog oružja da se uplaše jenun, koji navodno čekaju priliku da je opsjednu. Kada bi došla pred suprugovu kuću, u kuću ju je unosio muškarac. Dočekivala ju je ženska članica obitelji, koja bi joj dala jaje, koje je mladenka morala razbiti na nadvratniku prilikom prolaska kroz vrata.

Zanimljivo je da je jenun moguće ubiti, međutim, smrtnik koji ubije jinna mora očekivati da će i sam umrijeti za nekoliko dana, ili da će bar biti bolestan puno mjeseci. Upucani jinn  navodno ispušta grozan krik te, neovisno o tome u kojoj se formi pojavio, njegovo truplo nalikuje žabi.

                Također, jenun mogu biti različitih vjera. U slučaju specifične religije vrijede i specifična pravila tjeranja jinna. U slučaju židovskog jinna, prinosi se crvena žrtva na šabat, u subotu; u slučaju muslimanskog jinna, žrtvuje se bijela koza ili janje u petak, a ako je jinn kršćanin, onda se u sumrak u nedjelju prinosi crna žrtva, pri čemu žrtvena životinja mora biti suprotnog spola od „pacijenta“.

                Ovo  je samo maleni djelić neizmjerno bogate arapske folkloristike, a do koje sam uspjela doći. Riječ o istraživanjima iz prve polovice 20. stoljeća, međutim, spominjana plemena živjela su na području jugoistočnoga Alžira dugo u 20. stoljeće, iako je danas prilično teško, ako ne i nemoguće, provjeriti daljnju ukorijenjenost ovakvih vjerovanja. Ipak, treba dopustiti pretpostavku da u nekim dijelovima sjeverne Afrike i prostora Bliskog istoka, ona i dalje prevladavaju. Primjerice, radeći upravo na ovoj temi, našla sam članak iz 2000-itih godina u kojem je nekolicina alžirskih žena podijelila vlastita iskustva s ritualom zaara, koji su redovito izvodile. Stoga je realno za pretpostaviti da se različiti oblici vjerovanja i vjerskih praksi i dalje primjenjuju u svakodnevnom životu, iako možda ne toliko otvoreno.

                Inače, temu arapskih vjerovanja libanonski pisac Rabih Alameddine inkorporirao je u svoj roman Hakawati. Ako nekoga zanima literatura za ovaj tekst, slobodno mi se javite. 🙂

 

 

Kako izvesti dobar chassé

  Chassé. Čovjek bi pomislio da se tu nema puno za reći. Iako je riječ o pokretu karakterističnom za zapadnjačke plesne discipline, kao balet i sportski plesovi, i orijentalni je ples preuzeo ovaj korak koji nam elegantno i jednostavno omogućava da u relativno kratkom roku prođemo i veće udaljenosti na pozornici. Stilizacija chasséa u orijentalnom plesu varira, od položaja ruku, do načina kretanja/ljuljanja torza i kukova, ali mehanizam koraka identičan je i u zapadnjačkim plesovima koji implementiraju chassé, i u orijentalnom plesu.

  U čem je onda problem? Dobar dio plesača, bilo orijentalnih, bilo rekreativaca u društvenim plesovima, ne zna pravilno izvesti taj mali nesretni chassé. Nekako im se u korake potkrade poskok, koji tamo ne bi trebao biti. Ili skakuću na jednom koraku, ili na sva tri. Nije riječ o nečem opasnom, nego jednostavno estetski ne izgleda dobro. Ideja kretanja, barem kako ja shvaćam i orijentalni i sportski ples, je klizanje po prostoru, a to teško dobijete ako skakućete. Evo, stoga, par savjeta kako dobiti ljepši chassé.

Ako ste ikad plesali cha cha cha, onda je chassé upravo onaj cha-cha-cha korak u stranu, koji podrazumijeva tri koraka, i to izmjenom nogu: desna-lijeva-desna, ili lijeva-desna-lijeva, ovisno u koju se stranu krećete. Cha cha nije jedini društveni ples u kojem možete naći chassé, ali je ljudima najpoznatiji, i velike su šanse da ste ga barem jednom izveli/plesali. Osim cha-cha-cha u stranu, s cha-cha/chasséom se možete kretati i naprijed i natrag. Upravo tu varijantu je najčešće moguće pronaći u orijentalnom plesu.

Chassé izvodite ILI na prstima ILI na punom stopalu. Nemojte kombinirati i jedno i drugo, jer i tako dobijete skokić. Dakle, ili prsti, ili cijelo stopalo na podu. Ako plešete na prstima, imate veći raspon koraka, pa možete pregaziti i veće udaljenosti, dok s plesanjem na punom stopalu dobivate uzemljeniji efekt.

Stopala vam mogu biti ili paralelna, ili lagano okrenuta prema van, s tim da pozicija stopala djelomično utječe na smjer u kojem se krećete. Paralelna stopala će vas najčešće odvući ravno naprijed. Stopala okrenuta prema van-lagana baletna prva pozicija, ili, ako vam je lakše na taj način razmišljati, stopala postavljena kao kazaljke sata na 5 do 1 (11 i 1), vas vuku u dijagonalu, odnosno, olakšavaju kretanje u krug. Nijedno nije ispravnije, i obje se pozicije mogu primjenjivati u kojem god smjeru da se krećete, stvar je isključivo individualna, one vam samo pomažu da lakše dođete u željenu točku.

Chassé znači „ganjati“. I korak je takav da jedna noga ganja drugu, u kretanju naprijed stražnja noga ganja prednju, i ta se logika lijepo može iskoristiti za lakše kretanje. Ako, primjerice, radite korak desna-lijeva-desna noga, nakon što zagazite desnom nogom naprijed i privlačite lijevu nogu, ciljajte lijevim koljenom u pregib desnog koljena. Lijevo koljeno će izbaciti desnu nogu naprijed i tako „odraditi“ pokret.

Ruke i kukovi su potpuno proizvoljni i uvelike ovise o „raspoloženju“ glazbe na koju plešete. Dokle god vladate koracima, imate solidnu i elegantnu bazu koju ne treba pretjerano ukrašavati da bi izgledala dobro.

Nema potrebe da vam ovdje stavljam hrpu Youtube linkova u kojima se objašnjava kako se izvodi chassé, jer ih ima na desetke za većinu znanih i neznanih plesnih disciplina. Ono što je zapravo najbitnije da ostanete na jednoj razini, a sve ostalo onda dođe samo.

Chassé all the way! 🙂

 

Njega uljima-što, kako i zašto?

            Njega uljima. Isplati li se uopće?

Ukratko, da. Već i vanjska primjena ulja na kosi, licu, ili cijelom tijelu može dati dobre rezultate u kratkom vremenu. Naravno, nisam ni farmaceut ni fitoterapeut, ali sam u posljednjih nekoliko godina na sebi isprobala svašta, potaknuta željom da makar dio umjetnih kozmetičkih proizvoda izbacim iz upotrebe. To mi je jednim dijelom i uspjelo, a usput sam naučila što, kako i gdje, te sam stoga odlučila napisati tekst (kraći ili duži, vidjet ćemo na kraju J), o nekoliko prirodnih ulja koja su se pokazala učinkovitima u svojim proklamiranim svojstvima i namjerama.

Kokosovo ulje

U se, na se i poda se. Sažima primjene kokosovog ulja. A njih IMA. Čovjek bi pomislio da je riječ o čudotvornoj namirnici, i iako neosporno jest korisno, neke tvrdnje ipak treba uzimati s dozom opreza, jer ne može jedno ulje/biljka riješiti apsolutno svaki problem.

Ipak, ako možete, počnite kuhati na kokosovom ulju. Mogla bih vam sad kao papagaj ovdje ponoviti sve informacije koje sam pročitala, a do kojih uostalom i sami možete doći, o tome čime je sve kokosovo ulje bogato, da je termostabilno, da će vam jedna tegla pospremiti kuću…Ono što je meni, običnom smrtniku koji kuha i jede, važno, jest to da, iako kokos ima istu energetsku vrijednost kao i suncokretovo ulje, hrana pripremana na kokosovom ulju je manje masna. Ako nešto pržite, treba vam ista količina kao i da lijevate iz boce suncokret ili maslinovo ulje, samo što s kokosom tovarite žlice u tavu, jer je stvar na sobnoj temperaturi krutina. Ipak, hrana doista jest manje masna i lakše sjeda na želudac. A nisu naodmet ni one informacije o blagotvornom i čudotvornom sastavu, ako je pola istina, živjet ću dovijeka.

Ne mora vas brinuti hoće li hrana imati okus i/ili miris po kokosu. Neće. Hladno tiješnjeno kokosovo ulje je bez okusa i mirisa, dok neki proizvođači miris dodaju, i takvo je obično već termički obrađivano, čime je dio dobrih svojstava izgubljen.

Međutim, nisam krenula s namjerom da vam pišem recepte-ovo je samo kratka crtica o korisnosti kokosovog ulja, koji u mom životu, osim povremeno u kuhinji, trajno prebivalište ima u-kupaonici.

Ipak je ovo kozmetički tekst.

Dakle, tegla kokosovog ulja mi sjedi u kupaonici, unazad zadnje tri godine pa do unedogled. I nije jedini neobičan objekt koji tamo obitava. Ali, jedno po jedno.

Kokosovo ulje se u kozmetici koristi na, plus-minus, milijun različitih načina. Ja ga koristim kao masku za kosu, prije svakog pranja kose. Better safe than sorry. Čovjek bi pomislio da nisam normalna, jer u startu imam masnu kosu, ali otkrila sam da nikakva količina ulja ni na koji način ne pogoršava situaciju i tjera me da kosu perem češće, tako da vas taj aspekt ne mora brinuti.

Dakle, u neko doba dana obilno natopim kosu kokosovim uljem, od tjemena do vrhova, prikopčam ju da mi ne masti odjeću, i držim neko vrijeme, najčešće po par sati. E sad, ja imam vremena marinirati kosu satima jer sam nezaposleni humanist i provodim dobar dio vremena doma, ali realno vam je dovoljno i pola sata prije nego što operete kosu.

  Što dobivate stavljanjem kokosovog ulja na kosu? Kosa je jaaaaako mekana. Sjajna. Nekako “čišća”. Jača je-vrhovi ne pucaju toliko brzo, i lakše se raščešlja. Po raznim člancima možete naći i tvrdnju da sprječava pojavu sijedih, što u mom slučaju nije istina, ali Bože moj, ne može sve biti idealno. Poanta jest, ovo stvarno djeluje; između ostalog, kosa brže raste. Nećete u dva tjedna uzgojiti deset centimetara, niti u mjesec dana, ali ako ošišate između dva i pet centimetara ispucalih vrhova, što je nekakva moja mjera kod šišanja, za šest tjedana ćete ponovno imati te odrezane centimetre-samo što ih sad neće trebati odmah rezati, jer će biti u daleko boljem stanju no što bi inače bili.

  E sad, ono što mene uvijek u svemu najviše muči su financije. Realna pretpostavka je da prirodna kozmetika nije jeftina, i to je točno. Njega uljima spada u, recimo to tako, srednju cjenovnu kategoriju, ako znate gdje kupovati. Najbolji omjer cijene i količine, kad je riječ o kokosu, imaju Terra Organica i Greencajg. U Terra Organici litra/kilogram kokosovog ulja, stoji pedesetak kuna, koja kuna lijevo-desno, ovisi o tome imaju li u datom trenutku određen popust, ali najviša cijena je 54,90 kn. Greencajg često ima akcije na pojedine proizvode, a kokosovo ulje je nerijetko u tim akcijama; u lipnju je litra bila 33 kune, i odmah sam se nakrcala kantama. I onda ih kao magarac šlepala na drugi kraj grada.

  Kvaliteta je i kod jednih i drugih podjednaka, drugim riječima, dobra. Iskreno, najkvalitetnije ulje koje sam probala je Royal Green, kojeg možete naći u bio&bio dućanima, ali ono je preskupo, pogotovo ako još i kuhate na kokosovom ulju. I d&m ima ulja solidne kvalitete, ali prodaju male teglice, od 300 g, za između 30 i 40 kuna, što je puno novaca za malu količinu, a ja imam dugu kosu, i takvo malo pakiranje izdrži deset dana. Savjetujem vam jedino da izbjegavate Ekozonu; njihovo je ulje loše. Teško je objasniti kako znate da je loše nešto ako to stavljate na kosu, ali ima vrlo čudnu teksturu, stoga ako možete, izbjegnite.

Jojoba

Drugo ulje koje čuva kosu je jojobino ulje. Njega stavljam u regenerator, otprilike u omjeru 1:1: koliko regeneratora istisnem na ruku, toliko nalijem ulja, malo promiješam, razmažem po kosi i isperem. Jojoba ponajviše čuva vrhove, jer mu je jedno od osnovnih svojstava hidratacija, i kože i kose, ovisi na koji se način koristi. Korišten na ovaj način, umiješan u regenerator, ne ostavlja kosu masnom. Probala sam ga koristiti i samostalno, bez regeneratora, i na suhoj kosi, ali u oba je slučaja temeljito zamastio kosu, tako da mi je najsigurnije miješati ga, ali to je ono što odgovara meni. Netko drugi možda ne bi imao istih problema.

Jojobino ulje stoji 64 kn za 100 ml, u Kemigu. Ako ne znate za Kemig, brzo se informirajte. Riječ je o našoj tvrtki koja proizvodi prirodna ulja i kozmetiku, a imaju dućan u Bauerovoj ulici (par metara niže je i Terra Organica). Sve osim kokosovog ulja kupujem u Kemigu, jer imaju kvalitetne proizvode, i stručne ljude koji rade za njih, ako nemam pojma što mi treba za određen problem ili dio tijela, odem tamo i pitam.

  Što se tiče cijene jojobe, ono spada u kategoriju “skupljih”, ali  tih 100 ml dugo traje, čak šest do osam mjeseci, tako da ni meni u mojoj škrtosti nije stravičan udarac dati šezdesetak kuna svakih pola godine.

Arganovo ulje nisam koristila, ali sestra jest, i  ona kaže da ga je bolje koristiti kao masku/pakung prije pranja kose, nego ga miješati u šampon, regenerator, nešto treće, jer joj je tako zamastio kosu. Međutim, stvar je isključivo individualna, jedan način korištenja ne odgovara svima, kao što ni sva ulja ne odgovaraju svima; makadamija za mene nije napravila ništa, osim što sam kosu morala dvaput šamponirati, bez obzira na to što je ulje makadamije jedno od osnovnih u njezi kose.

E da, nikad, ali doista NIKAD, nemojte na kosu stavljati homemade masku koja uključuje bananu. Istina, kosa će biti jako mekana, ali banane ćete se možda riješiti nakon četiri pranja. Možda.

Bršljan

  Da, imam celulit. Da, ravno na sredini dvadesetih sam. Ne, nisam iskompleksirana, i ne, neću vam dokazivati.

Ne znam točno otkad imam rupičavu hrgu na desnom bedru; u svakom slučaju, postala sam je svjesna u srednjoj školi, i od tad ratujem s njim, i zasad mi ide. U tih sedam-osam godina isprobala sam svašta: vjerojatno svaku postojeću kremu, s masažerom, bez masažera, kremu koja hladi, kremu koja grije (stravičan osjećaj, noga vam je hladna, a čini vam se da vam je netko zapalio bedro), kreme s paprom i cimetom, kreme sa svim mogućim i nemogućim sastojcima, i jedina za koju bi se moglo reći da je nešto učinila je bila Niveina. Ta nije niti grijala, niti hladila, niti neobično mirisala. Međutim, anticelulitne kreme, iako imaju nekih aktivnih sastojaka, u nekoj mizernoj količini, nisu dizajnirane da bi doista pomogle. Kao niti anticelulitni tretmani i masaže. Određeni posao odrade vježbe, a dalje pomažu neki od sastojaka koje sasvim sigurno imate u kuhinji, i neki koje lako možete nabaviti.

I kad je riječ o prirodnim anticelulitnim sredstvima, isprobala sam svašta. Doista i jesu pomogle, ali moram vas upozoriti da ćete prije svega napraviti grozan nered.

Dakle, prvi je piling od kave, smeđeg šećera i ulja. U većini recepata za ovakav piling vam navode maslinovo ulje-ne znam mora li baš biti maslinovo, ili bilo kakvo ulje, jer ono služi kao vezivno sredstvo, i treba ga u velikim količinama da se smjesa koliko-toliko drži zajedno, tako da prepuštam vama odlučivanje o tom konkretnom sastojku.

Ovo funkcionira, jer je kofein jedno od najučinkovitijih anticelulitnih sredstava, i ne zahtijeva puno vremena, par minuta prije tuširanja. MORA biti prije tuširanja, i to dok stojite u kadi, jer se smjesa mrvi, bez obzira na to koliko ulja stavite. Kada će vam biti odvratna, kave će biti posvuda, i nije loše imati sredstvo za odčepljivanje odvoda pri ruci. (Za kadu, ne za celulit).

Drugo sredstvo, možda malo neočekivano, jest med. Ne znam uopće kako sam došla do toga, ali „masaža“ medom je navedena kao anticelulitno sredstvo. Stvar je vrlo jednostavna: namažete celulit medom, pritisnete otvoreni dlan na jedno mjesto, ali jako, da se stvori vakuum, i podignete dlan, i to ponavljate dok med na tom konkretnom mjestu ne pobijeli, pa se selite dalje. Nisam sigurna, ali mislim da je inherentna ideja ovog postupka limfna drenaža. Ono bitnije je to da boli, i može ostavljati podljeve; bedra su mi bila ljubičasta i izgledala kao neki nakaradni dalmatiner. Uz to, med je skup i šteta ga je rasipati na nešto prilično neugodno; ja sam iskoristila ostatke pronađene u kuhinji, i nisam imala ni najmanju želju nastavljati s ovom praksom.

  Definitivno najučinkovitiji su suho četkanje i ulje bršljana.

Suho četkanje (dry brushing) je doslovno to-četkanje. Četkate tijelo dugim potezima od stopala prema gore, prema srcu, u smjeru limfe, jer je osnovna svrha četkanja pročišćavanje limfe. Između ostalog, suhim četkanjem skidate mrtvi sloj stanica s tijela i učvršćujete mišiće, a doista pomaže i kod celulita, posebno ako četkanju, barem celulitom zahvaćenog područja, dodate ulje bršljana. Bršljan je najučinkovitije anticelulitno sredstvo, i, ako čitate sastav anticelulitnih krema, najčešći tragovi sastojaka su tragovi kofeina i bršljana. Nemojte kupovati tragove, kupujte čisto. Dakle, ulje bršljana, naravno iz Kemiga (100 ml 40 kn) i četka za četkanje, ona s grubim dlakama, u Mulleru 40 kn. E sad, bršljan se brzo troši, ali nažalost, ne možemo svugdje štedjeti. Ako vas tješi, stvarno pomaže, i relativno brzo vidite rezultate, pod uvjetom da se ustrajni i disciplinirani, i četkate se svaki dan. Četki treba par dana da se „razgazi“, i malo ćete se osjećati kao konj na timarenju na početku, ali kad shvatite da vam to koristi, konj će nestati iz priče.

Shea, badem i kakao

Još sam u fazi istraživanja ulja i maslaca za tijelo. Ako niste skloni tome da se mažete kremama čiji sastoji imaju po petnaest slogova, onda je dobar početak bademovo ulje. Hidratizira, nema nikakav miris, i nije pretjerano mastan na koži i odjeći. Naravno, kao i sa svakim uljem, trik je u doziranju, koliko je premasno i previše, ali to je posve individualna stvar, tako da vam tu ne gine metoda pokušaja i (uglavnom) pogrešaka.

Kokos (surprise, surprise) se također može koristiti, međutim, otkrila sam da nakon nekog vremena razvije neobičan užegli miris. Nažalost, nisam sigurna je li to do proizvođača ili je to generalna karakteristika kokosa na koži.

Neprikosnoveni bog ulja i maslaca za tijelo je shea/karite maslac. Ovo je heavy-duty stvar hidratizacije, i riječ je o maslacu, dakle, ima teksturu kreme, topi se u dodiru s kožom, te nemate osjećaj da vam se ulje, koliko god ga malo stavili, cijedi po licu, ili čemu već. I doista hidratizira kožu.

 Kupila sam ga tražeći nešto što bi mi hidratiziralo i malo regeneriralo kožu nakon sunca, a osim što hidratizira, shea ima i lagani zaštitni faktor, pa se činio dobrom akvizicijom. I jest, osim što užasno smrdi. Neopisivo, i doslovno i figurativno. Nije to nikakav neugodan miris na koji ste dosad naišli; spada u sasvim novu kategoriju neugodnog. Maslac sam po sebi nije previše mastan, i odlično djeluje na kožu, ali mislim da se neću uspjeti naviknuti na miris-ne privlači me previše ideja da se otuširam i onda mažem smrdljivim maslacem.

Zato je slijedeći u redu za isprobavanje kakao maslac, koji je i cjenovno i po svojstvima gotovo identičan shei, ali nadam se, ugodnijeg mirisa.

Ovo je malecki dio onoga što možete s prirodnim uljima. Naišla sam i na metodu čišćenja lica uljima-potrebni su ricinusovo i ulje lješnjaka. Tu mješavinu razmažete po licu i prekrijete mokrim toplim ručnikom-ima istu logiku kao i inhalacija-i onda obrišete lice. S tim sam prestala samo zato jer nisam mogla podnijeti miris ricinusa.

Naravno, i ricinus ima hrpu primjena. S bademom, pa čak i kokosom, možete čistiti šminku s očiju. Poanta jest ta da ulja, barem kad je riječ o vanjskoj primjeni, djeluju, bitno je jedino da znate što želite postići, i onda sukladno tome nabavljati ulja.