Kratka povijest burleske

Svi ste zasigurno čuli za Ditu Von Teese i burlesku. Ili gledali film Burlesque. Možda ste odgledali koji od nekolicine burlesknih showova koji su se u par navrata proteklih godina održavali u Zagrebu. Možda imate neku ideju što bi burleska trebala biti, i znate tko je Dita, ali nije vam najjasnije što ona točno radi?

                Moja on-off veza s burleskom počela je, ako je vjerovati hard disku i njegovim podacima, 2011. godine. Iako otprilike znam kada je počela, ne znam zašto je počela. Kao i s dobrim dijelom drugih aktivnosti kojih sam se uhvatila, došlo mi je odjednom, bez ikakvog očitog vanjskog poticaja; samo mi se odjednom pojavila misao: burleska!, a da ne znam reći ni u kojem sam trenutku života uopće postala svjesna postojanja, i riječi, i aktivnosti burleske.

                Burleskom se nikad nisam bavila javno: nisam nastupala, niti na pozornici, niti privatno (osim ako ne računate plišanog medvjeda koji sjedi na krevetu i nijemo prati svaku moju aktivnost), nisam išla na tečaj, već sam se njome bavila u svoja četiri zida (mada burleskna scena u Hrvatskoj nije razvijena), niti sam ju proučavala kontinuirano. U pitanju nije bio samo nedostatak vremena, već i činjenica da sam za burlesku i slične „nepristojne“ izražaje morala biti u specifičnom mentalnom raspoloženju. Burleska nije mehanička aktivnost kao trčanje: ne možete samo stati na traku i pustiti da tijelo automatski odradi pokrete, dok je mozak isključen. Ako za orijentalni ples trebaju emocije i uvjerenost u to što plešete, za burlesku treba deset puta toliko uvjerenosti.

                Posljednjih tjedana moj se interes za burlesku ponovno aktivirao, iako više u konceptualnom no praktičnom smislu. Zaključila sam da dosta vremena provodim razmišljajući o koreografijama i pokretima, bez da zapravo razumijem sociokulturnu i povijesnu pozadinu burleske, zbog čega sam se bacila u malo istraživanje burleske i njene povijesti.

Počeci

                 Korijen riječi burleska potječe iz latinskog jezika 17.st., u značenju podrugljive imitacije, groteskne parodije. U francuskom jeziku izraz burlesque pojavljuje se već u 16. st., talijanska varijacija burlesco potječe od riječi burla-šala, ismijavanje, najvjerojatnije od latinske riječi burra, oznake za besmislicu, tričariju. Danas je u anglofonom svijetu u upotrebi francuska riječ burlesque, u govoru popularizirana i raširena tijekom 19. st. u Americi.

                Iako je burleska danas proizvod američke kulturne i kazališne scene, ta se scenska forma razvila u viktorijanskoj Engleskoj, kao jedan od segmenata vodviljskih i varijetetskih točaka. Vodvilj, varijete, kabaret, Moulin Rouge i Folies Berger francuske su izmišljotine, koje su u estetskom smislu svakako utjecale na stilizaciju burleske, ali istovremeno nisu burleska. Burleska se u Velikoj Britaniji pojavila sredinom 19. st. kao oblik zabave za radničku klasu, koji je ismijavao oblike života i zabave viših klasa, uključujući i parodije tada aktualnih opera i drugih kazališnih formi. Najpoznatija izvođačica toga vremena bila je Lydia Thompson. Lydia je scensku karijeru započela kao članica baletnog kora, međutim, vrlo brzo je prešla u burleskne oblike, te je tijekom 1860ih nastupala u većem dijelu Europe. Burleskni nastup u to je vrijeme uključivao različite oblike parodije, a glavni su akteri bile žene, koje su, između ostalog, glumile i muškarce, ali odjevene u korzete i čarape. U viktorijanskoj Engleskoj.

lydiathompson       paulinemarkham

(Izvor: Loose Women in Tights)

           Burleska i Lydia Thompson bili su uspjeh u Engleskoj i Europi. Istovremeno, u SAD-u, burleska je bila nizak oblik zabave za niske klase. Burleska je u fokus javnosti došla 1868. Godine, kad je Lydia Thompson, sa svojom trupom British Blondes, došla na američku turneju. Debi Lydije Thompson i burleske u SAD-u označila je predstava Ixion. Ixion je lik iz grčke mitologije; kralj u Tesaliji, prema jednom interpretaciji, ubio je tasta nakon što mu je on ukrao konje, jer Ixion nije platio miraz. Lydijin Ixion bio je parodija mitološke priče, međutim, za to je vrijeme bio skandalozan cjelokupni kontekst predstave. Razodjevene žene igrale su muške uloge, s vrlo izraženim seksualnim elementima i konotacijama, a povrh svega, predstavu je napisala i režirala žena! Naravno, Ixion i British Blondes ostvarili su golem uspjeh u Americi, tolik da se Ixion vrlo brzo preselio na Broadway, a turneja koja je je trebala trajati šest mjeseci, otegla se na šest godina.

dollyadams feathers

(Izvor: Loose Women in Tights)

            Zanimljiv paradoks uspjeha burleske i Lydije Thompson jest taj da, dok je po viktorijanskim standardima društveno prihvatljivog ponašanja, razodijevanje žena na sceni bilo potpuno neprihvatljivo, ženska je golotinja istovremeno bila prihvaćena u drugoj scenskoj formi, tzv. tableaux vivants, odnosno, „živim slikama“. Performans „živih slika“ podrazumijevao je žene u različitim stadijima odjevenosti i raskošnim kostimima, postavljenih na scenu u određenoj pozi, kao statue. Nisu se smjele pomaknuti sve dok se zastor nije spustio, nakon čega bi se namjestile u drugačiju pozu. To je bio jedini kontekst u kojem je ženska golotinja bila prihvatljiva. Čim se žena pomaknula, odnosno, više nije bila objektivizirana kao umjetnički artefakt, već je sama upravljala vlastitom prezentacijom na sceni, predstavljala je ugrozu za socijalni poredak.

   hero            idaflorence

(Izvor: Loose Women in Tights)

                 Lydia Thompson dovela je burlesku u izraziti fokus javnosti i na veliku pozornicu. Naravno, ovdje se, osim čistog kronologiziranja razvoja burleske, postavlja pitanje i što je pojava burleske značila u sociokulturnom kontekstu SAD-a u drugoj polovici 19. st.

                Burleska se tada temeljila na estetici transgresije, inverzije i grotesknog, sa ženama kao protagonistima, u ulogama nespojivima s tadašnjim pojmom prikladnog za ženski rod. U vrijeme kad je Lydia Thompson došla u New York i održala nastupe, ljudi su bili istovremeno zadivljeni i šokirani burleskom i njenim prikazom ženskoga te oponašanjem muškoga. William Dean Howells, američki književnik i esejist,  koji je imao prilike svjedočiti tim prvim izvedbama, istaknuo je da, iako izvođačice nisu bile kao muškarci, svakako nisu bile ni kao žene, već su djelovale kao da su nekog drugog spola, ismijavajući pritom oba.

                Burleska je bila simbolično polje na kojem su se ismijavale i preispitivale određene sociokulturne norme, svakako i pitanje uloge žene u društvu. Burleska nije bila varijacija nekog postojećeg žanra, već posve novi oblik izražaja, koji nije imao jednostruko i evidentno značenje. Svaki segment burleskne izvedbe bio je podložan interpretaciji, publici se nije serviralo značenje, niti je postojao lik moralnog moderatora.

                U toj, najranijoj fazi razvoja, burleska je predstavljala ne samo parodiju, već i preispitivanje uloge žena i značenja ženskog: žene odjevene u muškarce, žene koje glume muškarce odjevene u korzet i čarape, ulični govor i šale, sve je to istovremeno i očaravalo i skandaliziralo građansko društvo. Robert Allen, u svojoj knjizi Horrible Prettiness, zaključuje da je prva burleskna sezona u Americi bila istovremeno i očaravajuća i prijeteća, jer je predstavljala svijet okrenut naglavačke, svijet bez granice, u kojem ništa nije imalo jasno ili jedno značenje, svijet u kojem su dotad definirane stvari postajali groteskni hibridi. U burleski je sve bilo moguće, značenja su se neprestano mijenjala, i to je izuzetno plašilo društvo.

                Prema kraju 19. st., burleska je istisnuta s pozicije mainstream zabave, i profilirala se kao zabava za nižu, radničku klasu. U tom je trenutku nastupila i deterioracija burleske u smislu sadržaja i forme. Od 1870ih burleska je institucionalizirala tročinsku formu, koju je zadržala sve do kraja stoljeća. Također, u tom je periodu burleska u fokus dovela žensko: žene odjevene u muškarce i njihove dovitljive dosjetke zamijenjene su naglašavanje ženske seksualne energije, što je u dvadesetim godinama 20.st. rezultiralo institucionalizacijom striptiza.

Zlatno doba i propadanje

                Početkom 20. st., jedna od najpoznatijih lokacija na kojima se održavala burleska bilo je kazalište braće Minsky. Četvorica braće Minsky-Billy, Abe, Herbert i Morton-smatraju se prvacima burleskne scene, u konceptu tzv. stock burlesque. Naime, u drugoj polovici 19. st. i prema kraju stoljeća, burlesku su izvodile družine, nalik na British Blondes, koje su svaki tjedan nudile nove predstave. Ta se burleska smatrala „čistom“. Međutim, radnička klasa nije naročito cijenila taj tip zabave, stoga su braća Minsky-njihov je otac 1913. godine kupio National Winter Garden Theater u New Yorku, i predao ga na upravljanje dvojici starijih sinova-1917. godine promijenila pristup burleski. Po uzoru na Moulin Rouge, u kazalište su postavili pistu, kako bi gledatelji imali bolji i bliži pogled na izvođačice, a sve nakon neuspjeha u postavljanju vodvilja i klasičnog tipa burleske. Braća su se okrenula onome što se nazivalo stock burlesque; osnovna ideja je skidanje izvođačice, a u njihovu se kazalištu pojavilo manje-više slučajno. Naime, jedna od njihovih izvođačica, Mae Dix, prilikom ulaska na pozornicu slučajno je skinula dio kostima. Publika je time bila oduševljena, nakon čega su braća naredila da se „slučajnost“ ponovi u svakoj točki.

                Stock burlesque procvjetala je u lošijim četvrtima New Yorka, a osnovna karakteristika burleske u razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina bile su pernate boe, jazz glazba i striptiz. Izvođačice su imale otprilike isti status kao i striptizete, međutim, do kraja dvadesetih godina, skidanje nije bilo udarni element burleskne točke. Jedan od razloga institucionalizacije striptiza, koje je kasnije bio (pa čak i danas jest) sam sebi svrha u burlesknoj točki, bio je i procvat kinematografije: kinoulaznice bile su jeftinije od karata za kazalište. Zbog toga su vlasnici kazališta u kojima se održavala burleska poticali skidanje u pokušaju da opstanu, međutim, upravo je skidanje bilo ono što je pokopalo burlesku u New Yorku.

                Skidanje je od tridesetih godina postalo fokus burlesknog showa, a svi ostali elementi služili su za pojačavanje njegovog efekta; nestalo je satire iz burleske, svela se na skidanje. Upravo zbog tog elementa burleskna su kazališta i klubovi bili na udaru policijskih racija i zakonskih odredbi. Skidanje na sceni bilo je podložno kaznenom zakonu, a spomenimo i da je 1953. godine tiskan Guide for Strip Teasers, u kojem se navodilo koliko se smijete skinuti na sceni u kojoj američkoj saveznoj državi. I u kazalištu braće Minsky je 1925. godine izvedena racija, u kontekstu opće legislativne akcije protiv nećudoređa u društvu (ipak je to razdoblje prohibicije). Akcije usmjerene protiv burleske rezultirale su ukidanjem dozvola za rad kazalištima 1932. godine, nakon čega su vlasnici kazališta shvatili da moraju pregovarati s vlastima ukoliko žele opstati. Uspjeli su dobiti dozvolu za rad, uz podlijeganje predstava cenzuri i ograničavanjem skidanja na pozornici, međutim, uz upozorenje da im dozvola može biti u svakom trenutku ukinuta, što se doista i dogodilo 1933. godine. Fiorello LaGuardia, gradonačelnik New Yorka, izabran upravo 1933. godine, najžešće je udario na burlesku: 1937. godine zabranjen je rad striptizetama, riječ burleska je gotovo zabranjena, a kazališta su više-manje propala.

                Ipak, razdoblje između 1920. i 1960. godine smatra se zlatnim dobom burleske. La Guardijina politika je kasnije ublažena, a u predstavama je naglasak bio manje na stripu, a više na teaseu. Međutim, do kraja sedamdesetih godina, burleska se kao visokostilizirana forma više nije mogla natjecati s okretanjem interesa eksplicitnom skidanju, a na njenu je propast svakako utjecala i masovna pojava televizijskih prijamnika u kućanstvima. Burleska je do osamdesetih godina bila praktički nepostojeća scenska forma, sve do ponovne obnove interesa u 2000itim godinama.

Klasična i neoburleska

                Generalno gledajući, burleska je, riječima Jo Weldon, jedne od najpoznatijih zvijezda burleske danas, scenska forma koja kombinira komediju, modeling, glumačke, plesačke, pa čak i cirkuske vještine. I da, element striptiza je gotovo neizbježan.

                Burleska koju se danas može vidjeti naziva se neoburleskom, kako bi se napravila distinkcija između klasične burleske, one iz zlatnog doba. Međutim, pitanje jest koliko je stilski moguće razlikovati burlesku tih različitih razdobalja. Neoburleska se opisuje kao mješavina stare i nove estetike: ima tu i striptiza, a individualne izvedbe razlikuju se od tradicionalnih, elegantnih, klasičnih, eksplicitnijih, do isključivo komičnih točaka. Neoburlesku karakterizira pretjerano naglašena ženstvenost, preispitivanje društveno prihvatljive seksualnosti i rodnih pitanja, a jedan pod pozitivnih aspekata neoburleske jest pozitivno određivanje prema svim tipovima tijela. Drugim riječima, neoburleska uključuje sve i svašta; svaki show je individualan slučaj, svaka izvođačica je individualan slučaj, da je nemoguće doći do određenih generalnih karakteristika neoburleske kao scenske forme.

“The best way to convince people you are fun to touch is to enjoy touching yourself”

                U teorijskom i konceptualnom smislu, burleska je provokativna: u seksualnom, estetskom, pa čak i političkom smislu, ali je istovremeno i nejasna u svojim namjerama, barem kad je riječ o pitanju reprezentacije žena. S jedne strane, smatra se da burleska osnažuje ženu i žensko, a s druge, da podrazumijeva potčinjavanje predfeminističkim načelima estetike i reprezentacije žena, zbog čega se svakako može postaviti pitanje može li se burleska smatrati feminističkom.

Svaki je element burleske visoko performativan; od kostima do rekvizita, a u konačnici, i do lika koji izvođačica na sceni utjelovljuje. Danas je striptiz sastavni dio burlesknih točaka. Taj je striptiz na estetski visokoj razini: podrazumijeva raskošnu scenografiju, kostim te je smješten u kontekst određene priče, ali svejedno je striptiz. On sam po sebi ima određene seksualne konotacije, stoga i burleska kao kontekst u kojem se odvija, ima određene seksualne konotacije. Iako cilj burleskne točke nije klizanje niz dlaku muškim seksualnim fantazijama, neporecivo jest da žena na pozornici postaje objekt muških seksualnih fantazija, i to na tragu sociokulturnih normi zapadnjačke kulture.

                Burleska je karnevaleskna, prenaglašena u svakom svom segmentu; izvođačica oblačenjem kostima navlači novi lik, koji je u potpunosti nanovo konstruiran (obratite samo pažnju na imena burlesknih izvođačica). Burleska je performans u svakom smislu te riječi, i jedna od karakteristika koju neoburleska dijeli s klasičnom burleskom jest svojevrstan element iznenađenja: ne znate što će se na sceni dogoditi. Sjećam se jednog videa u kojem je izvođačica sjela za klavir leđima okrenuta publici, u fraku i s cilindrom na glavi. Zadigla je repove fraka, koji su otkrili golu stražnjicu i mašnu na trtici, te je počela stezati i opuštati gluteuse na Beethovenovu skladbu. Publika je, dakle, gledajući burleskni show, i u prošlosti i danas, bila  (jest) u stanju suspenzije i iščekivanja. Međutim, dok je klasična burleska, naročito u počecima, imala društvenu funkciju, bez obzira na brojne slojeve značenja, za neoburlesku se to ne može reći. S jedne strane, razlog tome jest i taj što je vrlo teško, pa čak i nemoguće, postaviti stilske odrednice neoburleske, jer su svaki show i svaki izvođač individualni, stilski i estetski minikozmos. U istraživanju za ovaj tekst naišla sam na sinopsis doktorske disertacije jedne američke burleskne izvođačice o teorijsko-filozofskim načelima i performativnosti individualnog burlesknog nastupa, koristeći vlastite predstave kao osnovu istraživanja (da, u Americi očito možete doktorirati na samome sebi).

           Nastojeći dokazati  estetsku i simboličnu multidimenzionalnost burleskne izvedbe referiranjem na modele fetišizacije rekvizita, navodi da u jednoj svojoj predstavi kao dio scenografije ima jednoroga, kojeg je nazvala Queenie. Iako teorijska argumentacija djelomično drži vodu, neizbježno se postavlja pitanje koju točno funkciju takav, i slični postupci imaju? Naime, autorica govori o burlesknom showu kao kreiranju svojevrsne alternativne stvarnosti, pri čemu je jedan od postupaka upisivanje različitih značenja i funkcija predmetima koji se u showu koriste. Međutim, ta su značenja poznata samo njoj; jedino ona zna da se jednorog zove Queenie, kako se zove korzet, i koje su sociokulturne norme i finese perioda na čiju se estetiku poziva u svom showu. To je drugi dio problema s neoburleskom kao stilom: višeznačnost danas nije evidentna publici, niti burleska ima funkciju propitivanja ili kritiziranja određenih aspekata kulture ili društva. Koliko god tko tvrdio suprotno, burleska je postala sama sebi svrhom, sa striptizom kao vrhuncem točke.

          Međutim, to ne znači da je burleska danas loša i/ili antiženska. Jednostavno, sociokulturni kontekst u kojem se burleska odvija se promijenio. Iako je evidentno da i same izvođačice gaje određene ambivalencije vezane uz burleskne likove i njihovu erotsku kontekstualizaciju, one same, svjesno odabiru stati na pozornicu.  Slično kao i s orijentalnim plesom i problemom “izvornosti” orijentalnog plesa danas, burleska se muči istim pitanjem, međutim, u oba je slučaja najvažnije da je ona osoba na sceni svjesna toga što radi, zašto radi i u kojem društvenom kontekstu to radi.  Osobno ne mislim da je riječ o degradiranju žena; štoviše, burleskne izvođačice ne samo da ne rade ništa ponižavajuće, već upravo suprotno. Morate biti nevjerojatno samouvjereni da biste stali na pozornicu i izveli burlesku, stoga se, barem u tom aspektu, burleska može smatrati pozitivnom za žene i žensko.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s