Nešto se dogodilo. Ili se možda ništa nije dogodilo; možda je nedogađanje uzrok nevjerojatnoj mentalnoj iscijeđenosti koja me ulovila. Najjednostavnije rečeno, dosta mi je. Ne mogu više plesati. Bar ne u onom (polu)profesionalnom smislu. Nema mi smisla, jer nemam nikakve koristi od toga, niti materijalne, niti emocionalne, niti kreativne.
To je fenomen o kojem u zadnje vrijeme relativno često slušam (Marija, hvala za ideju za naslov). Ljudima postaje previše, odustaju, pauziraju, ne zato jer ih priječe (samo) vanjske okolnosti, nedostatak vremena, financije ili ozljeda, nego i zato što više ne mogu. Plesni burn-out bio je i tema seminara koji su ljetos pokrenule Keti Sharif i Shemiran Ibrahim; u uvodnom su dijelu obje žene govorile o vlastitim iskustvima s preopterećenjem golemom količinom obaveza. Njihova je teza bila da se plesom može vratiti ravnoteža; iskreno, trenutno se ne slažem s tom idejom, međutim, ovaj sam primjer navela kako bih pokazala da svi plesači u nekom trenutku života muku muče s preopterećenjem i željom za odustajanjem, za pauzom.
U trenutku kad iz bilo kojeg razloga poželite odustati, zapravo postoje samo dvije taktike hendlanja te želje: odustati, ili i dalje ustrajati u nadi da će se ljubav i volja za plesanjem u nekom trenutku vratiti.
Dosad sam iskušavala ovu drugu taktiku. Mislim da je došlo vrijeme za ovu prvu, i to nije nužno loša stvar.
Ne mogu do kraja objasniti zašto mi je trenutno dosta plesa. Ima tu, naravno, i praktičnih razloga, od toga da nemam onoliko vremena koliko sam imala prošle godine u ovo vrijeme, do raspadanja grupa. Međutim, bitniji su oni subjektivni, intrinzični razlozi. Kreativna ja je u komi, iscrpio me rad s nemotiviranim ljudima, shvatila sam da zapravo i ne volim pretjerano nastupati (odnosno, volim, ali uvijek su stresni i nikad se na sceni ne mogu opustiti), i generalno, ne znam na koji način još mogu napredovati. Znam da postoji mnogo stvari koje još ne znam, koje bih mogla poboljšati, ali nedostaje mi motivacije. Zašto bih ja zapravo morala vježbati sidewinder? Ili chaine okret? Ili flutter? Belly roll? Zašto? Što imam od te sposobnosti? Ili spoznaje da imam tu sposobnost? U nekom višem smislu, odavno mi nije dosta samo znati da nešto mogu. Mogu to podučavati? Ne mogu, jer već dugo vremena imam problema sa neodazivom ljudi na tečajeve. Mogu to izvesti na nekom nastupu? Ne mogu, jer nemam gdje nastupati. (Nije da sam se baš ubila od traženja, ali činjenica jest da je kod nas teško dobiti, da tako kažemo, komercijalnu gažu, a striktno plesnih evenata ima malo. S druge strane, hodočašća po natjecanjima zahtijevaju solidne prihode, a to je nedosanjani san, barem za mene trenutno.) Kreativnost i ideja složit-ću-ja-nešto-nek’-se-nađe je davno umrla.
Razumijem svakoga tko preskoči trening. Gleda u plafon umjesto da vježba. Odbije nastup jer želi plakati od pomisli na koreografiranje. Ili improvizaciju. Ili zbog mentalne smrti koju predstavlja biranje glazbe za koreografiju/improvizaciju.
U toj situaciji, jedino korisno što možete napraviti je odustati. Makar nakratko. Robin Norwood u knjizi Žene koje previše vole odmah u prvoj rečenici kaže: ako boli, onda nije ljubav. Primjenjivo je i na ples. Ako je postao samo izvor frustracije, onda je vrijeme za odmor. Odmor od držanja i/ili polaženja tečajeva. Nastupa. Drilova. Bilo kojeg oblika plesa, osim onog kad vam se spontano pleše u neprikladnom trenutku, kao meni na poslu prije dva tjedna; pustila sam glazbu i počela plesati. U UREDU. I bilo mi je super. I da, bila sam sama; nisam baš skroz pošašavila. Ne želim baš otvoreno reći da nam u takvoj situaciji treba “povratak korijenima, nama” i ne znam čemu sve ne, ali zapravo nam treba. Profesionalni aspekt plesa koji odrađujemo ima svoje čari i naravno da ne znači da u tim trenucima ne plešemo, ali dok držimo tečaj, vodimo rat s marketingom, pripremamo koreografiju, odrađujemo event, bavimo se istovremeno tonom drugih stvari, problema i sitnica, da je nekad lako izgubiti iz vida čisto plesni aspekt. Ono, ja došla plesati i to je to. I ako smo intenzivno u takvom rasporedu, koliko onda zapravo mimo toga želimo plesati? Osobno, baš i ne želim. Ne sjećam se kad sam zadnji put, osim ovog momenta u uredu, doma ili u dvorani poželjela plesati, onako samo da plešem, jer mi je glazba u tom trenutku baš sjela, a to je zato jer mi je bavljenje svim ostalim prizemnim sitnicama, od neke frustracije jer na satu nisam stigla odraditi sve što sam htjela, ili zato što mi je nastup bio naporan, nisam se uspjela našminkati, problem s kostimom, problem s okretom, pokretom, glazbom digao tlak, zato jer nemam dovoljno mjesta za vježbanje, ili nešto deseto, posredno povezano sa samim činom plesanja, zgadilo ples. A meni se ne gadi ples. Gadi mi se sve ostalo.
Onog trenutka kad počnemo osjećati otpor prema nekoj aktivnosti, znači da nam ona više u toj formi ne odgovara. Svaki psiholog će vam reći da se od takve situacije treba maknuti. I da imate pravo na to da nešto ne želite ili više ne možete.
To naravno ne znači vječni prekid s plesom, nego raščišćavanje praktičnog i nepraktičnog plesnog viška, što god to pojedincu u datom trenutku značilo. Meni trenutno puno znači to što znam da sad neko vrijeme neću održavati tečaj, da neću fizički negdje morati biti u fiksno vrijeme na fiksnom mjestu. Morala bih se siliti da plešem, i nakon toga bih bila sretna što ne moram plesati do idućeg sata. Sada ću imati fleksibilnost da si dopustim da čekam da poželim plesati. Trebam mali odmor od zadanih obaveza. Lako složim raspored i plan vježbanja doma. Lako se primim koreografiranja za nek’ se nađe. Rado ću i nastupati, ako ću imati prilike. Samo trebam smanjiti plesni multitasking, i posvetiti se plesanju doma, televizoru, na prostoru veličine tepiha 160×230 cm, zato što mi se hoće. A ne zato što, iz nekog razloga, moram.
Drop Dead Dancer 